MOJA JUŽNJAČKA TRILOGIJA
Caserta i San Leucio - putovanje i prilika za razmišljanje o tumačenju ljudskih prava na kraljevski način
(Snimila Renata Šamo)
U prvom sam nastavku o putovanju po talijanskom jugu istaknula kako je Kraljevska palača najčešće glavni razlog za turistički posjet Caserti, štoviše, središte je monumentalnog kompleksa, izgrađenog da bi konkurirao Versaillesu i Kraljevskoj palači u Madridu (nisam sigurna misli li se također na veličanstveni El Escorial udaljen 45 km od Madrida), te odražavao duh Prosvjetiteljstva. Čine ga, osim barokne palače koja je uočljiva u središtu grada, njezin raskošni park površine 123 hektara i Engleski vrt s više od 200 botaničkih vrsta, šuma San Silvestro, Vanvitellijev ili Karolinški akvadukt dug 38 km, te nedaleki Belvedere u području San Leucio. Od 7. prosinca 1997. godine sve skupa je opravdano pod zaštitom UNESCO-a.
San
Taj kompleks, započet zahvaljujući Karlu IV. Burbonskom, predstavlja odličan primjer urbanog planiranja analizira li se prema glavnim Vetruvijevim načelima čvrstoće, funkcionalnosti i ljepote. Spomenuti je napuljski kralj pametno dao izgraditi vodovod kako bi opskrbio prvo svoju palaču i njezino okruženje, potom cijelo naselje Caserta i obližnji San Leucio. Njegov je san o maksimalnom iskorištavanju terena privukao majstore i proizvođače, pa se cijeli kraj postupno sve više razvijao.
Dovršena 1845. godine, nakon što je već bilo došlo do ujedinjenja u Kraljevstvo Dviju Sicilija (1816.), palača je nedvojbeno predivna, prostrana i raskošna (spomenut ću 1.200 odaja i 34 očaravajuća stepeništa kao ilustraciju), mozaički je nijansirana mramorom raznih boja i drugim vrstama kamena, posvuda obogaćena zlatnim i pozlaćenim elementima, dekorirana freskama s tisuću motiva iz kojih progovara moćna simbolika, ispunjena velikim slikarskim platnima i povijesnim namještajem raznih dimenzija i oblika. Moju je pažnju, međutim, još više plijenilo okolišno zelenilo, što je logično kad se zna da se njezini znalački uređeni vrtovi s razigranim fontanama ili vodopadima i,,antičkim« statuama, skladno dopunjeni netaknutim šumskim prostranstvom, nalaze na Europskoj ruti povijesnih vrtova.
S obzirom na raspoloživo vrijeme, s prijateljicama Inner Wheelkama odlučila sam jedan sat, koliko traje tura (dobijete vodiča-vozača), unajmiti električni automobil sa sedam sjedala, što se pokazalo pametnim, jer je kiša počela padati čim su pred nas dovezli automobil. Imale smo sreću jer je naš automobil kao rijetko koji drugi imao i plastičnu zaštitu sa strane; čim smo ušle u njega kiša je postajala obilnija i vjetar je pojačavao. Osim najma automobila (15 eura po osobi), moglo se još ukrcati u manji autobus za nekoliko eura, no red je bio dug, nije nam se dalo čekati i gubiti vrijeme, jer smo poslije imale drugi plan. Vožnja električnim biciklom, kao ni pješačenje, nisu dolazili u obzir po tim nepovoljnim vremenskim uvjetima, inače bi nam bilo zabavno (iako i naporno) pedalirati ili hodati s jednog kraja teško saglediva prostranstva na drugi.
Bez obzira kako su odabrali obilaziti tako veliku zelenu površinu, svi su posjetitelji imali u planu što prije stići do Engleskog vrta, proizišlog iz narudžbe Marije Karoline od Austrije, pa tako i mi. Stvarno je lijep, a opisuju ga kao jedan od najvećih, najstarijih i najvažnijih slikovitih prostora u Europi. Rijetke i dragocjene biljke, što su ih donosili iz cijelog svijeta, ondje i danas uspješno rastu, cvjetaju i zadivljuju posjetitelje baš poput nas.
Zeleni dragulji
Nakon što smo zaštićene od vjetra i kiše uživale u vožnji, diveći se prepoznatljivim zelenim draguljima Caserte, uz neizostavno fotografiranje u bezbroj poza s kišobranom ili bez njega, oprostile smo se od zavodljivosti Reggia i uputile smo se prema obližnjoj željezničkoj i autobusnoj stanici. Ondje smo unajmile taksi, pa smo se za petnaestak minuta našle praktično iza Kraljevske palače, na terenu San Leucia, što ga je Karlo Burbonski otkupio od lokalnih feudalnih gospodara 1750. godine. Onamo će Ferdinand IV. rado odlaziti u najdraži mu lov, pa će 1773. dati izgraditi Vecchio Casino kako bi u njemu boravio, no smrt četverogodišnjeg sina Karla Tita u jednoj od odaja promijenit će mu planove i neočekivano preusmjeriti razvoj tog kraja. Dat će proširiti i preurediti Casino di Belvedere (dovršen prije 1786. godine), zdanje što su ga još početkom XVII. stoljeća naručili plemići iz Caserte, iz obitelji Acquaviva.
Godine 1778. Ferdinand IV. sudbinski, naime, odlučuje Belvedere koristiti za proizvodnju svile i tako nastaje čuvena Kraljevska kolonija San Leucio, gdje su radnici uz kraljevu potporu našli posao i smještaj, a djeca su im dobila rijetku mogućnost pohađati školu. Uskoro su dobili svojevrsni kodeks, prema kojem su svi trebali biti jednaki, a luksuz im je bio zabranjen; obrazovanje im je postalo obvezno od šeste godine života tako da je svatko imao mogućnost postati dobrim građaninom i poštenim čovjekom; žene su ostvarile ravnopravnost s muškarcima; propisano im je nošenje jednake odjeće; mladići su za ženidbu morali imati najmanje 20 godina, a djevojke 16, te su se morali za nju samovoljno odlučiti, bez utjecaja roditelja; mladićima je bilo zabranjeno tražiti od roditelja buduće supruge miraz u novcu, već im ga je sam kralj davao; ukinute su oporuke pa su djeca smrću oca nasljeđivala jednak dio ostavštine, a vlasništvo je nad imovinom pritom prelazilo na udovicu. No, umre li osoba bez potomaka, njezina je imovina darivana sirotištu; radni im je dan svima trajao 11 sati (u Engleskoj su u to doba radili i do 16 sati dnevno, uključujući djecu, a žene i muškarci nisu bili jednako plaćeni); invalidi su dobivali smještaj; postojao je fond u koji su uplaćivali svi radnici jednako kako bi pomagali najpotrebitijima do smrti. Ukratko, spomenuta je kolonija (komuna) trebala predstavljati idealan život kako su ga zamišljali Burbonci. Tijekom sljedećih deset godina (1789. – 1799.) Ferdinand IV. odlučuje naselje proširiti u gradić i nazvati ga Ferdinandople, no francuska će mu okupacija zauvijek osujetiti plan i želja će mu ostati trajno neispunjena. Poslije 1860. godine, priključenjem Kraljevini Italiji, mjesto je napušteno i sjećanje na njega duže zamire.
Priča iz davnina
Energična nas je zaposlenica u manjoj grupi provela prostorom Belvederea, koristeći se strojevima i ostalom opremom objasnila nam je višefazni proces proizvodnje svile i ukazala nam je na putanju trgovine svilom u ono doba, pokazala nam je također nekoliko traženih vrsta tkanja (brokat, damask, žakard i dr.) da bismo se iz prve ruke uvjerili u njihovu izvrsnu kvalitetu, te nas je konačno provela odajama na katu gdje su Ferdinand IV. Burbonski i njegova supruga Marija Karolina živjeli, okruženi radnicima i njihovim obiteljima u slozi. Bez obzira koliko smo se kraljevskih odaja nagledale tog dana u Caserti, nismo mogle ne diviti se gusto oslikanoj Velikoj kupaonici (naziva se još po Mariji Karolini), blagovaonici s privlačnim prizorima iz Bakhova života, spavaćoj sobi na čijem stropu dominira Aurorin prikaz (božice zore, naravno), te koru s kojeg su suveren i njegova supruga izravno pratili liturgijsko slavlje u crkvi sv. Ferdinanda Kralja »ispod njih«. U tu crkvu na središnjem platou, još uvijek u funkciji, naša nas domaćica nažalost nije vodila. Nije nas provela ni po okolnim terasastim vrtovima (sedam je ukupno terasa). No, bili smo joj posljednji posjetitelji tog dana, a uzvisina na kojoj se nalazila palača Belvedere s pogledom na Kraljevsku palaču u Caserti počela nas je odbijati zbog vjetra što je jačao u predvečerje. Šteta, prošetali bismo se također gradićem u njezinu podnožju, djeluje pusto i nekako zapušteno, no rekli su nam kako se dio stanovnika polako vraća tradiciji tkanja svile u lokalnim pogonima, štoviše, oni najuspješniji trguju s nekim od najpoznatijih svjetskih naručitelja, kao što su Buckinghamska palača, Bijela kuća, palača Kvirinale (rezidencija talijanskog predsjednika) i palača Chigi (rezidencija talijanske premijerke). Oni skromniji proizvode iz male obiteljske manufakture svakodnevno nude turistima u prolazu. Za ulaznicu od tek nekoliko eura isplati se doći i čuti idealističnu priču iz davnina o jednakosti, uspjehu i sreći za sve.
Sociolozi još uvijek rado analiziraju osnivanje i djelovanje Kraljevske kolonije San Leucio, nazivajući ju revolucionarnom društveno-ekonomskom institucijom, gdje su ljudi dostojanstveno živjeli i spokojno umirali, proizvodili robu radi vlastite zarade i hranu za preživjeti (njegovali su vrtove i vodili farme u blizini), uživali u blagodatima tekuće vode i pristojnim higijenskim uvjetima. Zamisao o socijalizmu s prosvijetljenim čovjekom u središtu zanimanja činila im se intrigantnom, premda se pokazala utopijskom. Neumoljivi tijek povijesnih događaja njezinoj je neodrživosti najbolje svjedočio. Propast komune San Leucio značajnije započinje Napoleonovom invazijom, također postupnim porastom broja stanovnika, dok neumoljivi kritičari čak spominju njihovo sve učestalije sklapanje brakova s pripadnicima viših društvenih slojeva na širem području, a završava poslije 1860. godine, kad se pogon za proizvodnju svile prvo prepušta nemaru, a onda privatizira da bi 1910. godine njezin vlasnik ipak bankrotirao. Deset godina poslije lokalna obitelj de Negri preuzima pogon u svoje ruke, ali bez velikog uspjeha kakav je zabilježen u najranijoj fazi razvoja San Leucia. Do konačnog prestanka proizvodnje svile dolazi 1970tih, kada tvornica postaje Muzej svile.
Kraljevsko ljeto
Želim se još malo osvrnuti na Kraljevsku palaču u Caserti i spomenuti da je nekoliko puta poslužila kao idealna scenografija u filmovima, talijanskim i američkim, od kojih su široj publici najpoznatiji trilogija »Ratovi zvijezda« u režiji Georgea Lucasa, te ekranizacija romana s trilerskim zapletom »Anđeli i demoni« Dana Browna u režiji Rona Howarda. Ljubitelje ozbiljne i operne glazbe poput mene zacijelo će oduševiti podatak o redovitim izdanjima ljetnog festivala Un’Estate da Re, kojim lokalne vlasti danas na pravi način nastoje valorizirati kulturnu baštinu Kampanije u sinergiji s vrhunskim umjetničkim izvedbama.
Umorne od cjelodnevnog obilaska Caserte i okolice tu smo hladno-vjetrovitu večer završile u jednom od preporučenih nam restorana u blizini našeg hotela (Kraljevske palače, također). Ondje se očekivano naručivala pizza ili pašta, no meni je apetit otvorio letimični pogled na poznatu salatu Caprese. U bojama talijanske zastave, nadaleko čuvena kombinacija sira blagog okusa, sočne rajčice i začina uz dominaciju svježeg aromatičnog bosiljka, s ponekom kapljicom domaćeg maslinova ulja, nije mogla biti bolji suvenir za ponijeti doma u sjećanju. Kampanija je, inače, domovina sireva od punomasnog bivoljeg mlijeka poput mozzarelle (prodaju ga i na napuljskom aerodromu uz posebno pakiranje od stiropora, 400 grama košta 13 eura ako sam dobro zapamtila što su mi rekli, meni ga se nije nosilo u avion) i manje kalorične ricotte. Osvježenje nam je te večeri pojačalo crno (crveno) vino frizzante! Nisu loše prošle ni gošće koje su odabrale jedno poznato craft pivo iz južne Italije! Sladoled probale nismo!
Zabranjen luksuz
Uskoro su radnici dobili svojevrsni kodeks, prema kojem su svi trebali biti jednaki, a luksuz im je bio zabranjen; obrazovanje im je postalo obvezno od šeste godine života tako da je svatko imao mogućnost postati dobrim građaninom i poštenim čovjekom; žene su ostvarile ravnopravnost s muškarcima; propisano im je nošenje jednake odjeće; mladići su za ženidbu morali imati najmanje 20 godina, a djevojke 16, te su se morali za nju samovoljno odlučiti, bez utjecaja roditelja; mladićima je bilo zabranjeno tražiti od roditelja buduće supruge miraz u novcu, već im ga je sam kralj davao; ukinute su oporuke.
Jedan od najvećih i najstarijih
Bez obzira kako su odabrali obilaziti tako veliku zelenu površinu, svi su posjetitelji imali u planu što prije stići do Engleskog vrta, proizišlog iz narudžbe Marije Karoline od Austrije, pa tako i mi. Stvarno je lijep, a opisuju ga kao jedan od najvećih, najstarijih i najvažnijih slikovitih prostora u Europi. Rijetke i dragocjene biljke, što su ih donosili iz cijelog svijeta, ondje i danas uspješno rastu, cvjetaju i zadivljuju posjetitelje baš poput nas.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
