Kod nesuicidalnog samoozljeđivanja mlada si osoba ne želi oduzeti život, već želi da njena emocionalna bol - tuga, ljutnja ili gnjev prestanu. I zato si zadaje površinske rane koje nisu letalne. I tu je osnovna razlika sa suicidom. Ne želi se ubiti već se želi osloboditi svih osjećaja

"Ja znam tko sam. Mislim, ne znam potpuno, jer imam samo sedamnaest godina, ali ono, znam tko sam kad sam s ljudima, kada me promatraju i svrstavaju u neki pretinac u svojoj glavi. Ako imate neku staru razrednu sliku, kladim se da me možete pronaći. Neće biti teško. Tko je cura koja nije nasmiješena? Koja, iako je između drugo dvoje djece, ipak izgleda kao da je sama jer oni stoje malo dalje od nje… To sam ja, to jedno neuredno dijete (budimo iskreni, siromašno) koje nikada ni u čemu ne uspije, koje sjedi samo u kantini i cijelo vrijeme crta, koje guraju na hodnicima, koje vrijeđaju, jer je to uloga koja joj je dodijeljena…".

Zašto djeca to rade?

"Kad sam se prvi put rezala, najbolji je bio onaj dio koji slijedi nakon toga: čišćenje rane vatom, pažljivo sušenje, proučavanje iz raznih kutova, zaštitnički obgrljena ruka na mom trbuhu. Sve će biti dobro… Režem se jer se ne mogu nositi s time. Nije komplicirano. Svijet postane ocean, ocean me preplavi, zvuk vode postane zaglušujuć, voda mi utapa srce, moja panika postane golema poput planeta. Trebam olakšanje, moram se ozlijediti više nego što me svijet može ozlijediti, a onda se mogu utješiti. Sve će biti dobro…"

Dijelovi su to iz knjige "Sve moje rane" Kathleen Glasgow koja vrlo osobno progovara o danas vrlo učestalom problemu među adolescentima - samoozljeđivanju. Upravo o ovom problemu, vrlo učestalom i u Hrvatskoj, ovog je tjedna održano predavanje u Puli, u organizaciji Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije. Predavačica je bila prim. dr. sc. Vlatka Boričević Maršanić, psihijatrica, subspecijalist dječje i adolescentne medicine, docentica na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, predsjednica Hrvatske udruge za dojenačku, dječju i adolescentnu psihijatriju.

- Istina je, tema je to koja nas plaši jer se odmah pojavljuje i pitanje zašto djeca to rade? Jesu li se pokušali ubiti ili je riječ o površinskim povredama koje ipak nose jednu puno dublju problematiku?! Adolescencija je izazov za sve nas i dan danas, u 21. stoljeću. Prije svega, treba reći da je adolescencija period razvojne faze između djetinjstva i odrasle dobi. Počinje pubertetom koje odlikuje fizičko sazrijevanje, prihvaćanje tjelesnih promjena i spolne odgovornosti te formiranje identiteta. I upravo je u ovom potonjem danas problem. Taj period nosi promjene na emocionalnoj i socijalnoj razini koji većina mladih, uz podršku obitelji i okoline, prolazi u redu i kreće dobrim putem. No, dio mladih - a statistika Svjetske zdravstvene organizacije kaže da je to svaka peta mlada osoba - ima neke teškoće mentalnog zdravlja i nije u stanju ispuniti te razvojne zadatke, istaknula je u uvodu prof. Boričević Maršanić.

Uzroci, kaže, najčešće se nalaze u okolini, a tek ponekad u samoj mladoj osobi. Okolina, obitelj i zajednica su stoga itekako važni, zaključila je Boričević Maršanić te pojasnila i fizičke promjene koje dovode do diskrepance emocionalnog i fizičkog i to zato što se, kako kaže, u dijelu mozga kod adolescenta, u prefrontalnom korteksu, različito razvijaju centri za osjećaje, ali i za planiranje i organizaciju, odgovornost i ostalo. Tek s 24 godine života te se dvije krivulje spajaju, istaknula je Boričević Maršanić te se našalila da bi možda to ubuduće mogao biti važan podatak ne samo za davanje mladima pravo glasa na izborima, već, što je puno važnije, za odlučivanje o davanju vozačke dozvole.

Anksiozni poremećaji

Spomenula je potom i podatak da se između 10. i 15. godine života uočava i porast anksioznosti, odnosno da su od rane adolescencije u porastu i depresije (čak 11 posto djece u populaciji od 12 godina pati od depresije) te anksiozni poremećaji.

- U našoj kliničkoj praksi u porastu je i samoozljeđivanje. Što to znači? Riječ je o nanošenju štete po vlastito tijelo, a može biti direktno, kada se svjesno i namjerno nanosi šteta tijelu, ili indirektno, a to su primjerice poremećaji hranjenja, intoksikacije i zlouporabe ovisnosti. Kada govorimo o samoozljeđivanju to je najčešće rezanje, grebanje, udaranje, lomljenje kostiju, pa čak i konstantno kidanje krasti i onemogućavanje zarastanja rana, potom namjerno i svjesno paljenje tijela opušcima ili upaljačem, gutanje stranih tijela i grizenje što je najčešće kod male djece do desete godine, a najčešće grizu zapešće. No, valja naglasiti da je u svim ovim navedenim slučajevima samoozljeđivanja uvijek riječ o nesuicidalnom ponašanju, dakle mladi ljudi nemaju suicidalne namjere, ali se uvijek ozljeđuju namjerno i direktno, naglasila je Boričević Maršanić.

Nesuicidalno samoozljeđivanje nije još uvijek dijagnoza, već se tretira kao simptom u okviru drugih različitih poremećaja kao što su anksiozni poremećaji, depresija, emocionalno nestabilna ličnost, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaji hranjenja, poremećaji ponašanja i zloupotreba psihoaktivnih tvari.

Režu su 50 puta godišnje

- Predloženi su neki kriteriji po kojima bi to bila samostalna dijagnoza, ali sve to treba još istražiti. Tako je rečeno da mora biti riječ o repetitivnom ponašanju, više od pet puta u godini dana. Iz naše kliničke prakse, mi smo na bolničkom liječenju imali djecu kod koje se takvo ponašanje samoozljeđivanja ponavljalo, ne samo pet puta što predviđa jedan od kriterija, već je bilo 50 i više epizoda u godini dana. Kod nesuicidalnog samoozljeđivanja mlada si osoba ne želi oduzeti život, već želi da njena emocionalna bol - tuga, ljutnja, gnjev… - prestanu. I zato si zadaje površinske rane koje nisu letalne. I tu je osnovna razlika sa suicidom. Ne želi se ubiti, već se želi osloboditi svih osjećaja. E sad, nesuicidalno samoozljeđivanje jest jedan od rizičnih čimbenika za pokušaj suicida, jer, ako se ništa ne čini po pitanju samoozljeđivanja, tada do pokušaja suicida i dolazi unutar godine dana, rekla je dr. Boričević Maršanić.

Istaknula je da se neminovno postavlja i pitanje osjećaju li bol? Zašto fizička bol umanjuje emocionalnu? Dr. Boričević Maršanić kaže da osjećaju bol, ali da se na nju postepeno navikavaju i, štoviše, podižu prag boli. I tako s vremenom može doći i do pokušaja suicida, bilo nenamjernim dubljim zarezivanjem kako bi uopće nešto osjetili, bilo namjerno.

- Neki od čimbenika rizika za dostizanje faze suicida su kontinuirana seksualna trauma kod mladih ljudi, potom, dakle, teži oblici samoozljeđivanja, pokušaj suicida s vršnjacima, raniji suicidalni pokušaji te ostalo, navela je dr. Boričević Maršanić.

Ističe da je adolescencija svakako vulnerabilno razdoblje i upravo je od 10. do 14. godine period kada se počne sa samoozljeđivanjem, a vrhunac je od 14. do 18. godine života.

- Prema jednom istraživanju kod adolescenata prevalencija nesuicidalnog samoozljeđivanja iznosi od 15 do čak 35 posto u općoj populaciji, a od 50 do čak 80 posto u bolnički liječenih adolescenata. Tih 35 posto u općoj populaciji dobiveno je u istraživanju provedenom u Njemačkoj kada se pokazalo dakle da svako treće dijete imalo barem jednu epizodu samoozljeđivanja. U našoj bolničkoj populaciji, dakle oni koji dođu na liječenje, samoozljeđivanje je prisutno kod svakog drugog hospitaliziranog djeteta, a njih više od dvije trećine to repetitivno čini. I to je trend koji je svakako u porastu! Prije deset godina to je kod nas bilo prisutno kod 18 posto djece, a sada smo već na 21 posto i o tome treba voditi računa, rekla je dr. Boričević Maršanić.

Naglasila je da kada se pojavi sumnja - zato što se nose dugi rukavi ili duge hlače i ljeti, šalovi oko vrata, marame ili narukvice oko zapešća - treba pregledati cijelo tijelo djeteta jer se ozljeđuju podlaktice, nadlaktice, natkoljenice, potkoljenice, trbuh, pa čak i vrat. Režu se metalnim, staklenim ili plastičnim predmetima, a pritom su i vrlo maštoviti pa predmete znaju skrivati i u ulošcima i grudnjacima…

- Samoozljeđivanje je prisutnije kod djevojaka nego kod dečki, a mogu biti uzrokovani labilnom ličnošću, ali i željom za perfekcionizmom, sniženim samopoštovanjem… Najčešći mentalni poremećaji su emocionalni poremećaji ličnosti i to anksiozni poremećaji, depresija, PTSP, poremećaji u ponašanju, u hranjenju, zlouporaba droga i ostalo. Tu mogu biti prisutni i obiteljski problemi, poput zdravstvenog problema roditelja ili disfunkcije unutar obitelji, a mogu biti i okolinski prije svega bullying (vršnjačko nasilje), potom zanemarivanje, zlostavljanje, izloženost djeteta samoozljeđivanju u okolini, a važnu ulogu igraju i mediji i internet i društvene mreže putem koji se, primjerice razmjenjuju informacije, daju prijedlozi kako se samoozljeđivati, pa čak se djeca i nagovaraju na samoozljeđivanje, navela je dr. Boričević Maršanić.

Treba uvažavati njihovu tugu i bijes

Istaknula je da su neke mlade osobe osjetljivije i burno reagiraju već na male podražaje, a povratak u "normalu" im ide teže, dakle teže se smiruju. Također, događa se i da primarni skrbnici ne uvažavaju djetetove osjećaje, pa čak ih i odbacuju. Ponekad je kod mladih prisutan i taj osjećaj praznine i malodušnosti, jednostavno ne znaju niti što im je. Ne znaju reći ni da su tužni ili pak ljuti ili gnjevni i onda se ozljeđuju. Tako si smanjuju bijes, dobiju željenu pažnju ili se pak samokažnjavaju jer "nikad ništa od njih". U manjoj mjeri to rade zbog osjećaja ugode ili zbog želje za pripadnosti grupi.

- Nakon samoozljeđivanja javlja se potom sram i krivnja, opet negativne emocije, i to je jedan začarani krug kojeg treba prekinuti, rekla je dr. Boričević Maršanić.

U konačnici, iznijela je i načine kako im pomoći. Prije svega, naglasila je, kada mlada osoba stekne dovoljno povjerenja da se nekome povjeri, bilo učiteljima, roditeljima ili prijateljima, treba uvažavati njegovu tugu, bijes ili što je već u pitanju, te je uputiti na daljnju stručnu pomoć.

- Ne treba pritom nikako prijetiti "da nisi to više nikad učinio" jer će time izgubiti poklonjeno povjerenje, ali treba obaviti inicijalni razgovor o tome kako je krenulo, reći im da nisu jedini u tome i da nisu sami, ali i pitati što je bio neposredni okidač, zašto se režu, što im znači rezanje, kako se i gdje režu, što osjećaju poslije… I u daljnji postupak uputiti roditelje. Iz moje prakse, najduže što se osoba rezala, a da nitko to nije niti znao niti primijetio bilo je četiri i pol godine?! Problem je što se neki režu svaki puta pomalo, neki rijetko, ali jako… Treba ih također pitati kako se nose s porivima kada ipak nekako izdrže bez rezanja, i to držati na pameti i taj osjećaj potencirati. Valja znati da se kod konzumacije alkohola i droga rizik od samoozljeđivanja drastično povećava, kao i kod nesanica, neprospavanih noći. Roditelji idu spavati i misle da im spava i dijete, a ono do jutra razgovara na mrežama. Valja voditi računa i ako preskaču obroke, ako ne uzimaju lijekove redovno, ako su konfliktni s drugima, ali i vidjeti kako reagiraju na intrapersonalne osjećaje, a to je prisjećanje na traume koje su dovele do samoozljeđivanja…, redom je navela dr. Boričević Maršanić i tek za kraj naglasila da prevencija samoozljeđivanja u mladih uključuje rad na prepoznavanju i regulaciji emocija, zdravim strategijama suočavanja i razvijanju socijalnih vještina koje neki imaju pa ih treba "probuditi" dok druge tim vještinama tek treba učiti jer ih nemaju uopće.