PIŠE ORIANA ŠPANIĆ

Zelje na žlice

Ilustracija (Pixabay)

Ilustracija (Pixabay)


Prohladno jutro u Šijani. Sunce na prozorčiću. Trava se sjaji pod kristalima mraza i kos ide bos, visoko je digao kljun. Skače zviždi, fućka vran. Čekam da zagrije i da gren u vrt nabrati zelje za užinu. Ni boljega zelja od onega ča ga je mraz oparija. Slatko je.

Zelje, broskva, verzota, čimulice. Poli nas je broskva, kelj, verzota, raštika a čimulice cvit broskve. Sime je nona kupovala na samanju u Vodnjanu. Prodavalo se na žlice.

Još danas imam pred očima aluminijsku žlicu, škartoc i ženu sa škurin facolom na glavi, traverši od dindiane (flanele), tamne pozadine sa sitnim, bijelim cvjetićima i crnim cavatama na botun od Borova na nogami. Nekad, dok sam bila već u srednjoj školi, došle su u modu. Uz sime za zelje, prodavala je sime za salatu i kapulu. Samanj u Vodnjanu i tovari, krave, praščići.

Zelje na padelu (s kumpirom), zelje skuhano, dobro ociđeno, podfrigano na ulju s česnon, i palenta blizu, minestrone s čimulicami kad ni bilo drugega za isti (kumpir, dva u ledenu vodu s uljen od ulike, kad zakuha čimulice unutra i to je to).

Vodnjan i tovari po česti, Bumbari u brgešami od terliža i škuromodrim kanatjerama na paškvalinima. Pojti u Vodnjan na samanj je meni bija izlet samo takov. I to se hodilo sa makinom (vlakom). Ako je bilo sriče, naša bi se i kakov kus Bumbarske torte.

Me fa piaser averte visto, che bella moreda ti se diventada…

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter