Nova godina u duhu minimalizma

Svaku Novu godinu donosim neke odluke, od toga da ću smršaviti, da ću paziti koliko trošim, da ću biti bolja prema nekim osobama, itd.

Ove godine, povučena člankom u novinama o novootvorenom prostoru za odlaganje nepotrebnih stvari ReBus, u blizini reciklažnog dvorišta na Valmadama, odlučujem da je napokon vrijeme za odvojiti se od nekih predmeta koje godinama čuvam a realno gledajući, ne trebaju mi.

Manje je više.

U ormaru još uvijek Vuteks deka, tzv ambasadorica. Nisam je desetljećima upotrijebila, ali bitno da je svako ljeto prozračim, stavim lavandu i vratim. Ista priča je i s Murinim kaputom. Konfekcijski broj odavno neadekvatan mojoj trenutačnoj veličini, ali materijal 100 % kašmir. Možda jednom stanem opet u njega.

Potresna scena iz filma "Rekvijem za snove", gdje protagonistica odlazi na dijetu s nadom da će na TV emisiji odjenuti staru crvenu haljinu koja joj je nekad tako dobro pristajala.

O plahtama s idrijskom čipkom, kupljenima kod Lodeža, požutjelima od stajanja, i naravno nikad upotrebljenih, jer je šteta tako dobre plahte koristiti za svaki dan, neću ni pričati.

U ormaru još vise dvije očeve košulje Kamensko napravljene od popelina uvezenog iz Japana, jer ću ih jednog dana prekrojiti i nešto si sašiti, uz kaput od Varteksa izrađen od kamgarna. Možeš misliti.

Zaboravila spomenuti desetak komada tetra pelena jer takvog pamuka više nema.

Trikotažine maje rađene za Missonija i Armanija. Davno izašle iz mode, ali nebitno. Lijepe su.

A tek kuhinjska pomagala, od aparata za sladoled, jogurt, sokovnik, različiti mikseri, salamoreznica, pekač kruha, friteze, cento gradi, Roomba isto stoji već mjesecima netaknuta.

Zatrpana stvarima koje više nikad neću upotrebljavati a teško se odvojiti od njih. Malo emocije, malo odgoj jer niš se ne smi hiti, ki zna kad za ča more rabiti.