Zijevnuo je dok je vozio je prema Vodnjanskoj, i žalio što kući nije na brzinu pristavio kavu, nego samo zgrabio notes s kemijskom i krenuo. Dok su mu na telefonu govorili da mora na teren jer se dogodila nesreća, sjetio se da je sanjao neke lavove. Noć je bila tiha, a praznu je cestu obasjavala mjesečina. Pomislio bi čovjek da se neće ovuda dva auta ni mimoići, a kamoli sudariti. Nadao se, kao i uvijek, da na mjestu sudara neće pronaći ništa: da je sve bila lažna dojava ili šala, da udes nije bio toliko ozbiljan pa su vozači, pogodivši se oko štete, nastavili dalje svojim kućama. A onda bi na cesti ugledao trag kočenja, otpali retrovizor ili razbijeno staklo.

Svašta je moglo uslijediti: otupio je na surovost brzine, na to koliko može zdrobiti automobil i samljeti ljudsko tijelo. U tišini bi zapisao što vidi. Samo činjenice, jer to je crna kronika, naučili su ga još dok je bio honorarac. Pa ipak bi ga, i nakon dva desetljeća, znala ganuti kakva ispala tenisica nasred ceste, tužna pjesma koja bi i dalje svirala u smrskanom vozilu, ili bilo što vezano uz djecu.

Čemu onda sve to, pitali bi ga. I ne bi im rekao ništa, ali: to da bude prvi koji će prenijeti vijest. Sažme je u dvije rečenice i uz slike pošalje u vacap grupu redakcije, a tamo ju dežurni odmah upotpune i dignu na portal. Da je prvi koji piše o svemu onom najgorem u društvu. Netko mora i to. A ostali - neka slobodno prenesu što je napisao.

Zijevnuo je još jednom, pa upalio radio da se razbudi. Maleni ekran zabljeskao je i počeo se učitavati. Dvadeset godina izvještavao je o kriminalcima i nesrećama, i s vremenom stekao dojam da je imun na sve to. Da ga nitko neće opljačkati ili ubiti, da se ne može autom zabiti u stablo. Na terenu je uvijek – za sebe, ne za tekst – pronalazio grešku zbog koje bi si rekao: ja to tako ne bih, i zato sam živ. Ali nitko nije imun na onu jednu stotinku, na jedan trenutak nepažnje. Kad je vratio pogled na cestu, dva blještava svijetla već su mu nepovratno išla u susret.

Instinktivno je skrenuo, i cijeli se auto zanio kao da ga je otpuhao reful orkanske bure. Skoro je uspio. Prasak, nasilno okretanje, pa ništa. Radio je tiho svirao, a on ovoga puta sve gledao iznutra, okrenut naglavačke. Tijelo mu je bilo teško, pritisnuto. Oprezan pokret, kao u strahu da se sav ne raspadne. Najprije samo prst, pa ruka, pa nalet adrenalina: za čas je izašao iz vozila. Drugo je sletjelo s ceste. Ima ozlijeđenih, tipkao je u glavi i izvadio mobitel iz džepa. Vrtjelo mu se u glavi. Vrijeme: 2:40. Htio je nazvati, ali se predomislio. Upalio je kameru, na brzinu slikao jedan, pa drugi auto. Mutio mu se vid dok je sve slao u grupu uz poruku: još jedna prometna nesreća na Vodnjanskoj. Tako, shvatit će, mislio je dok je hodao u susret drugom autu. Pa se tek onda onesvijestio.

Povezane vijesti

• Tinder dejt
• Bojkot Valentinova
• Bogato proteinima