piše libero kokotović

Đani i Tito

(Privatna arhiva)

(Privatna arhiva)


Đani se nakon obilnog ručka opustio na otomanu i zaspao. Kad se probudio, skuhao je kavu i prisjetio se sna kojeg je upravo sanjao:

Šetao je stjenovitom obalom prema fažanskom molu i tamo u blizini na jednoj omanjoj barci ugleda elegantnog gospodina kako peca. Nikad nije vidio bolje odjevenog udičara i učinio mu se poznat.

- Nek me đavo odnese ako ono nije Tito - približi se pecarošu. Bio je to zbilja Tito koji se samo ovlaš okrenu i nastavi koncentrirano piljiti ispred sebe.

- Trza li? – upita ga.

- Trza, trza, ali ni jedna da se ulovi... Nego, Boga mu, reci ti meni gdje su te ribe? Nekad sam na Brionima vadio jednu za drugom.

- Ha, nema više ronioca da ti kače ribe na udicu – Đani se nasmije vlastitoj dosjetki – Izvini, malo se šalim.

Tito ga smrknuto odmjeri.

- Vidim ja da si ti neki zafrkant – potom se glasno nasmije.

- Baš si me sjetio - kad je Hrušćov bio u posjeti Brionima odveo sam ga na pecanje i naredio roniocima da mu zakače nekoliko povećih ribona, nikad nisam vidio sretnijeg Rusa, toliko je bio zadovoljan posjetom da mi je kasnije poslao sto kila kavijara i deset kartona votke.

- Sto kila! Je li dugo potrajalo?

- Ma kakvi, jednom su mi drugovi nakon plenuma Centralnog komiteta pojeli gotovo pola zalihe, najviše je izjeo Stane Dolanc, taj se čovjek nije mogao zaustaviti, nikad nisi vidio većeg tamanitelja ribe i kavijara. Jednom su on, Pero Pirker i Kapija Pozderac sami smazali nekoliko kila, sva sreća da je Jovanka intervenirala i spasila šta se spasiti dade jer sam čuvao zalihu za posjetu kraljice Elizabete.

- Eh da, čuo sam da se palila na tebe!?

- Ma pusti me čovječe jedva sam izvukao živu glavu: na jednom prijemu sama je popila bocu francuskog šampanjca i vidim ja da me žena opako kibicira, onaj njen krakati muž samo što nije zaspao a Jovanka se nešto prepirala s šefom protokola. Ja u WC a ona zamnom, gurnula me u kabinu i zaključala vrata - mislim se ja – "pazi šta radiš Josipe, mogao bi uzdrmati odnose s Velikom Britanijom" - ako je odbijem i uvrijedim moglo bi imati nesagledive posljedice za bileteralne odnose sa Zapadom... posebno s njihovim saveznikom Amerikom.

- I šta je bilo? – upita Đani otvorenih usta.

- A nije bila moj tip, ne volim ti ja koščate žene. Rekao sam joj: Slušaj Beta, nemoj misliti da nisam počašćen i sam se jedva suzdržavam ali koliko ja poznajem Jovanku ona već gleda na vrata i ukoliko nešto posumnja ta je žena spremna svašta učiniti, nebih se čudio i da zapuca - ona me pogleda užasnuto.

- Pa ne bi valjda?

- Kako ne bi? Ona je stara partizanka, vična je oružju a mogao bih se kladiti da joj je neki pištolj pri ruci. Beta ti se u trenu ohladi i pobježe u salu. Kad sam nakon nje izašao vidim ja Jovanku kako sumnjičavo gleda...

Tito se raznježeno nasmije i nadoda: "Sve je vidjela ta žena, ništa joj nije moglo promaknuti."

- Reci mi maršale, uvijek me to zanimalo jesi li zbilja vjerovao da će se onaj sistem održati?

- Ma kakvi, znao sam da će poslije mene sve ići k vragu, možda ne tako brzo, znaš... kad se raspadala Juga par godina sam se okretao u grobu kao čigra, a sad mi se živo fućka, po meni, možete se svi poubijati... vidiš... samoupravljanje... sve je to bila ideja... možda preuranjena, ispred svoga vremena ali ako ništa drugo ideja s dobrom namjerom... Nego reci ti meni iskreno, šta Vam je donijela ta višepartijska demokracija?

- Da ti pravo kažem druže Tito, situacija je pomalo apsurdna: Mi financiramo političke stranke da bi se one klale među sobom. Pobjednici, zapravo najveći muljatori zavladaju lažnim obečanjima i prodajom magle a pri tom se lijepo opare, oni neoprezni a nije ih malo, završe u buvari pa ih puste a procesi traju godinama i tako to ide u nedogled...

Tito se zasmiulji. Nisam se mogao oteti dojmu kao da je sve to predvidio pa sad likuje.

- Kako bi rekao moj Krleža: "krčmarska demokracija polusvijeta".

- Reci mi Druže, to mi je uvijek bila enigma, kako si uspio držati sve one narode da se ne poubijaju 35 godina?

Tito naglo povuče udicu pa je opet umiri.

- Pitaš kako? Jer su se bojali, sinko. Jedino to pali kod nas, strah, ljudi te poštuju samo ako te se boje.

- Ali za tebe kažu da si bio dobrućudan tip.

Tito se kiselo nasmiješi, naglo trzne udicom i počne vaditi najlon. Činio je to vrlo pažljivo pazeći da se ne isprlja i smoči. Stavio je nove ješke.

- Dobroćudan kažeš? Da, izgledalo je kao da me svi tobože vole ali samo kad si neprikosnoveni autoritet sve ide kao podmazano, pitanje je bilo dokle će trajati a moram ti priznati ovo što se dogodilo ni u ludilu nisam pretpostavjao ... Nego reci ti meni za koga ti glasaš?

- Ne idem ti ja na izbore moj Maršale.

- A zašto ne?

- Jer sam politički prevrtljivac, često mjenjam političke stavove pa sam na kraju postao nekakav anarhista.

Tito ga ispitivački kratko odmjeri.

- Boga mi, dok sam ja vodio Jugoslaviju nije bilo nikakvih izbora pa šta nam je falilo...? Tad naglo povuče najlon koji se zatrese, lice mu se ozari, izvukao je malog oslića.

- Maršale, vrati to u more, molim te.

- Ma to sam i namjeravao. Mi duhovi ne jedemo, kazao je Tito, da bi opet nestao, do sljedeće obljetnice svoje smrti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of