PIŠE MLADEN RADIĆ

Šezdeset i šest minuta

Ilustracija (Pixabay)

Ilustracija (Pixabay)


Da se razumijemo, nije da mi nedostaje kondicije. Ta četiri kilometra od kuće do radnog mjesta mogao bih propješačiti, ali ipak vražja navika i želja da se smanje posljedice, u ovom slučaju proljetne sparine, čine da se umjesto na vlastite noge oslonim na javni gradski prijevoz. Pogotovo nakon dva tjedna godišnjeg. Tako je bilo i ovaj put, ali ubrzo nakon što stižem do deset minuta hoda udaljene stanice, čujem da je nekoliko linija preskočeno. Nema busa ni u jednom ni u drugom smjeru. Ne želim se nervirati, ne prvi dan nakon dvotjednog odmora i to još i prije nego što sam uopće došao u firmu.

Sredina je dana i koristim stari štos, krećem dalje očekujući da će se bus pojaviti i da ću ga uloviti na jednoj od idućih stanica (tako malo i ubijem vrijeme). To se konačno i događa, nakon puno vremena bus stiže, ali pun k'o kutija sardina, a u njemu svi oni koji se nisu predali te su željno očekivali i dočekali da se autobus zvan čežnja pojavi. Ipak, neki se ljute, neki bacaju komentare na koje vozač strpljivo reterira. Razumije on njih, razumiju oni njega.

Gužva je, što da se radi, prometni čep ovamo, izgubljeni pješaci onamo, pogotovo oko centra i u blizini nekih od gordih pulskih šoping mallova. Kada se konačno bus malo isprazni, odmah se opet napuni i tako stanicu po stanicu… Neki i dalje komentiraju, nekima treba zraka. Većina strpljivo šuti. Ako ništa, imam sreću da se nisam odlučio ići na onaj raniji termin koji je 20 minuta prije. Tek bih se onda načekao ili bih se možda bacio u more znoja koji me počeo oblijevati, tim više što nisam baš prikladno prozračno obučen.

No, konačno stižem na svoju stanicu na drugom kraju grada i hitam svom cilju. Na kraju, ukupno šezdeset i šest minuta za udaljenost koju pješke prevalim za četrdesetak minuta, nešto manje ako bus zbilja stigne na vrijeme. A "pravo" ljeto još nije ni počelo…

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter