"I Glow", debitantsko izdanje Je Veux, u svega desetak dana od objave ulovio je fantastične recenzije i prvu titulu najboljeg hrvatskog albuma godine, a iza imena koje podsjeća na hit Zaz stoji Željka Veverec, poznata kao i pjevačica grupe Mangrove.

Album "I Glow" objavljen je krajem studenog, a predstavila su ga četiri singla, "Girlfriend", "Beautiful", "Dance To Forget" te aktualni "Lovable". Uz Veverec, kao autoricu i pjevačicu, koja se prihvatila i gitare, na albumu je i njezina iskušana ekipa – Toni Starešinić na klavijaturama, Đuro Dobranić za bubnjevima i Igor Dorotić na trubi. Od glazbenih gostiju pridružili su joj se Matej Milošev na violončelu, Dean Melki na violini, Hrvoje Nikšić koji potpisuje efekte dok je za dodatnu elektroniku i efekte zaslužan Janko Novoselić. Album je sniman u Monitor studiju Allana Schmitbauera, Kramasonik studiju Hrvoja Nikšića i Lemon studiju Srđana Sekulovića Skansija. Master albuma je napravio Petar Dundov, za miks je zaslužan Novoselić, koji sa Starešinićem potpisuje produkciju.

- Vaš suprug je glazbenik Toni Starešinić, a ono što sam primijetio i kod njega i kod vas u glazbenom izričaju je da volite taj neki retro stil, no kod vas se on primjećuje i u imidžu?

- I Toni i ja jako volimo sedamdesete. Što se tiče nekog imidža, to je možda i nesvjesno. Stvarno nisam igrala na tu kartu da izgledam kao nekakva "retro osoba", pa mislim da ljudi to možda povezuju s mojom frizurom, malo sam tamnija i izgledam kao neka osoba iz sedamdesetih. Mogu reći da nisam osoba iz osamdesetih jer to jesu godine u kojima sam odrasla i rodila se, tako da taj dio nije namjeran. S druge strane, znate kako kažu, ništa nije slučajno pa vjerujem da gajimo tu ljubav prema fazi dobre glazbe koju jesmo pronašli u sedamdesetima koje su bila jedna riznica, bogatstvo koje se i danas ponavlja. Danas nemate ništa novo, a tu uključujem i ono što ja radim. Možete ono što znate ponoviti na jedan autentični način tako da će ta struktura i oblik biti drugačiji, dok će ta baza uvijek biti ista.

- Da možete, biste li se preselili u neko drugo mjesto i vrijeme?

- Da imam tu mogućnost, otišla bih možda na neke koncerte i družila bih se s ljudima. Ali moram priznati da kada gledam općenito ne bih živjela ni u jednom drugom vremenu, drago mi je da živim ovdje i sada. Jedino mislim da bi naša glazbena pozicija bila lakša da živimo u drugoj državi, a to ne mora biti SAD ili Velika Britanija, nego Švedska ili nešto slično, ali, tu smo, u vremenu u kojem jesmo i mislim da ni to nije slučajno.

- Nasmijao me vaš odgovor jer obično ljudi iz npr. Pule često odlaze u Zagreb kako bi tamo našli nešto bolje, bili "bliže vatri" kako se kaže, a sada vi pričate kako biste se iz Zagreba preselili u Švedsku, a tamo po toj logici vjerojatno razmišljaju kako bi im bilo bolje da se presele opet u neko veće mjesto...

- Naravno, uvijek je tako, mislimo da je trava zelenija negdje drugdje. Osobno mislim da je svuda velika borba i da nije, kao što ljudi misle, čim odeš negdje vani da odmah krene nabolje. Jedino je stvar količine, pa kada gledamo naše glazbenike koji su živjeli pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih, oni su pokrivali puno veće područje i zato su i dan-danas velike zvijezde jer sasvim je drugačije kada imate četiri milijuna stanovnika ili kad imate 20 milijuna.

- No oni nisu imali internet. Vi pjevate na engleskom, a s obzirom da se promovirate na netu, dobivate li reakcije od ljudi izvan Hrvatske i pomaže li vam net da budete vidljiviji izvan Lijepe naše?

- To prepuštam ljudima koji to rade za mene tako da nisam toliko uključena u promociju. Mislim da ljudi imaju iluzije o tome jer naravno da je puno toga dostupno. I meni je puno toga dostupno pa odem na net gdje mogu poslušati gomile stvari i mogu se povezati s gomilom ljudi, ali gledajući sebe i cijeli svijet, to se ne događa svima i ne događa se konstantno. Za neke stvari je potreban onaj trenutak, da vas baš tada netko primijeti. Moj nećak koji ima 17 godina i koji je na internetu neke stvari nikad nije vidio i čuo... Ljudi kažu kako mladi ljudi mogu pogledati super stvari, ali tko je ta osoba koja će nekom mladom čovjeku, pa na kraju krajeva i meni, reći koja je ta super stvar, jer on može pogledati i gomilu stvari koje nisu tako super. Nadam se da ću doći do nekih ljudi koji nisu s ovog područja i da će se to njima svidjeti.

Genijalno mi je što je muzika prešla sve granice i što se tiče jezika, pa i kada se radi o pjesmama Mangroovea na hrvatskom strani turisti bi pitali, kada bi mi svirali, gdje našu glazbu mogu naći. Sada je objavljen moj album i nadam se da će doći do ljudi i da će im se svidjeti, ali to nije tako jednostavno. Kažu za Billie Ellish da ju je netko otkrio negdje nakon što je pjesme snimila doma u sobi, ali to se ne događa svakodnevno. Možda me sada slušaju gomile ljudi koji nemaju tu "moć" da negdje podijele ili im se možda neće svidjeti. Ima tu i taj tzv. trenutak sreće, ta sreća je dosta bitan faktor.

- Koliko te sreće ima u vašim tekstovima? U vašim pjesmama upadaju u oči naslovi koji asociraju na ljubav. Što vas zapravo inspirira da ih pišete?

- Sve mi je inspiracija, i ljubav i sreća koje bi trebalo biti još i više, ali ti naslovi možda ne govore na dobar način o čemu se radi u pjesmi. Na ovom albumu je samo jedna pjesma ljubavna u smislu nekog odnosa, a to je pjesma "Enough", koja je rađena na principu "ping ponga" između dvoje ljudi. To je neko iskustvo koje svi imamo: imate nekoga koga silno volite, ali to ne klapa dobro i treba se negdje raspasti ali nikako da se raspadne.

Na ovom su albumu neka moja razmišljanja, ideje. Napisala sam pjesmu o strahu, a i mnoge stvari sam u životu napravila baš zato što se bojim ili unatoč tome što se bojim. To je pjesma "Strange love affair" koja djeluje kao da govori o nekoj ljubavnoj vezi, pa zapravo i je ljubavna veza, ali između mene i straha. Ljudi često budu na nekom poznatom terenu straha, tamo gdje su sigurni, radije nego na nekom terenu sreće.

Napisala sam i pjesmu sebi što zvuči jako narcisoidno, ali mislim da u jednom trenutku svi trebamo razriješiti neke stvari sa sobom. Svi imamo taj ranjivi dio koji se pojavljuje nekome češće, nekome ne tako često, i onda imate tu malu djevojčicu, nesretnu osobu koja se pojavi u nekim trenucima. Onda sam odlučila da njoj, odnosno sebi, napravim pjesmu.

Prva pjesma na albumu je "First song" koju sam napisala 1998. na gitari s tri žice koju sam jako loše svirala, kao i danas, ali je lijepa evolucija mog rada i pokazuje dobro kako sam krenula. To sam ja s 18 godina, osoba koja želi doživjeti neku katarzu, neku meditaciju i to radi kroz glazbu, kakva god ona bila. Nakon prve kitice uleti i Toni s klavijaturama pa se to i dalje širi i pokazuje evoluciju mene, možda i kao osobe pa i glazbenice.

"Girlfriend" je priča o vezi, vezi dvije djevojke (što je u ovom slučaju svejedno) i nekim stvarima koje dijelimo s ljudima. Ima svega, najmanje ima ljubavi u onom smislu partnerskih odnosa, ali, s druge strane, sve je ljubav, zar ne?

- Ali da vam sada netko kaže da napišete pjesmu o stvarima koje vas uveseljavaju, o čemu bi ta pjesma bila?

- Već sam napisala nekoliko takvih stvari i na taj način sam sebe vukla iz negativnog u pozitivno. To će uvijek biti neke sitnice, ljudi i ljudski odnosi koje često puta zaboravimo. U nekom tom žrvnju života i stresova, da ne kažem i ovih situacija pandemije, ne vidimo okolnosti koje su male i jako bitne, a koje nam fale. To je ta neka dječja perspektiva kojoj bi se morali uvijek iznova vraćati i čuditi se svemu oko sebe, pa sam tako napisala i "Beautiful" na ovom albumu. Kada pitate djecu što im je važno u životu, oni će uvijek reći stvari koje su nama odraslima začuđujuće npr. "jako mi je važno da danas vidim prijateljicu" ili "jako mi je važno da danas idem kod bake", "da sam se mogao igrati s mamom i tatom"... To su neke sitnice ili detalji koji čine cijeli život. Kada pišem nešto pozitivno uvijek se pokušavam staviti u poziciju u kojoj bi mi nešto nedostajalo. Na kraju krajeva, preboljela sam i koronu i još uvijek mi se nije vratio okus. Sanjam taj dan kada ću moći napraviti neku super večeru i pojesti je, popiti čašu vina i sve to osjetiti. Često sve te stvari uzimamo zdravo za gotovo – hodamo, jedemo, dišemo, sunce je vani – a zapravo su jako bitne. Kada pišete o njima često mogu izgledati gotovo banalno, ali sunce kao i ljubav i sve te neke male i velike stvari, mijenjaju sve.

- Kako vam je bilo preboljeti koronu, ako možete nešto reći o tome?

- Može, naravno. Mislim da treba pričati o tome jer iako je u mojoj okolini bilo ljudi koji su preboljeli koronu, stalno sam se pitala koje su oni imali iskustvo i što im se dogodilo. Moj muž i ja smo to prošli zajedno, ali to su dvije različite priče. Ja sam imala jedan dan temperaturu, izgubila sam miris i okus koji mi se 24 dana kasnije i dalje ne vraća u potpunosti, tako da se može reći da sam imala vrlo blagu kliničku sliku, bez bolova i glavobolje, ali uz frustrirajuću činjenicu da ne možete živjeti punim okusima i mirisima kao i prije, što stvarno nije baš najljepše. S druge strane, Toni je prošao gore od mene jer je imao deset dana temperaturu, upalu pluća, no nije završio u bolnici niti trebao dodatnu pomoć pri disanju. Ljudi se trebaju paziti jer ovo je zaista nepoznata bolest, ne znaju što ih čeka, ne znaju kako će proći i kako će reagirati njihova obitelj tako da bi ljudi stvarno trebali prije svega biti odgovorni prema sebi pa onda i prema drugima.

Ljudi, pazite se, nemojte živjeti u nekoj užasnoj panici, držite svoj imunitet pod kontrolom. Može se sve to preboljeti, ali moramo se čuvati i biti odgovorni jedni prema drugima. Znam ljude koji vježbaju i "pucaju od zdravlja" pa su se opet razboljeli od korone i dobili puno teže simptome nego ja, tako da je to vrlo individualno. Nema neke formule tko će kako završiti i tim više trebamo biti oprezni.

Povezane vijesti

• "Istraditional" kao hommage istarskoj narodnoj pjesmi
• Stiže dvostruki album Filipa Motovunskog
• Daniel Načinović objavio album "Bouquet"