Kada se radi o glazbenicima koji su Hrvatsku proslavili u svijetu, ime Stjepana Hausera zasigurno mnogima prvo pada na pamet. Ovaj mladi Puljanin, koji je uz Luku Šulića činio, a i opet će činiti 2Cellos, privremeno se odvojio od svog dubrovačkog kolege te su se obojica posvetila snimanjima samostalnih albuma. Šulić je već poharao liste klasične glazbe svojim album na kojem je za violončelo aranžirao Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" i pritom ujedinio snage s orkestrom Nacionalne akademije Santa Cecilia iz Rima, dok se Hauser vratio na scenu albumom "Classic" (Sony Classical/Menart) na kojem je u suradnji s Londonskim simfonijskim orkestrom obradio 16 klasičnih skladbi. Da je odabrao pravi koncept pokazuje i to da je Hauserov "Classic" trenutno najprodavaniji album klasične glazbe u svijetu. S albuma su već objavljena četiri singla i to "Swan lake" ("Labuđe jezero"), "Air on G string", "Rivers Flows in You" i "Nessun dorma" za koji je spot snimljen u Šijanskoj šumi, a na albumu se još nalaze i obrade skladbi Mozarta, Albinonija, Rahmanjinova te nekih suvremenih autora.

Hausera sada čeka prva velika samostalna turneja po velikim europskim koncertnim centrima, a put će ga odvesti i do SAD-a, ali i Egipta, a na koncertima će nastupati s raznim orkestrima koji djeluju u gradu i zemlji u kojoj svira. Neki od tih koncerata već su rasprodani, a s Hauserom smo razgovarali uoči odlaska iz Raklja.

- Postoji li šansa da novi album koncertno promoviraš u Puli?

- Moguće je, uvijek postoji šansa. Imamo tu prekrasnu Arenu pa ćemo vidjeti.

- Što je s 2Cellos? Postojite li još uvijek i hoćete li opet zajedno svirati?

- Trenutno smo na pauzi koju smo uzeli jer Luka ima djecu i obaveze doma, pa je svatko krenuo svojim putem. Sve se razvilo u jednom jako lijepom smjeru, maltene neočekivanom, rezultati su nevjerojatni tako da ćemo još malo biti na toj pauzi. Planiramo opet udružiti snage na našu desetu obljetnicu 2021. godine. Bit će to povratak u velikom stilu, s velikim koncertima u velikim centrima u cijelom svijetu.

- Kada ste zadnji put nastupali u Puli posebno si pohvalio Arenu. Po čemu je ona jača, primjerice, od Carnegie Halla ili drugih mjesta gdje ste vas dvojica nastupali?

- Kao prvo, iz pulskog amfiteatra vidiš zvijezde i Mjesec, iza vidiš more… Cijela ta vibra je magična, cijeli taj spomenik, pa čak i taj unutarnji dio koji nedostaje je savršen, prozračan i lijep. Npr. arene u Veroni i Rimu imaju svoje prednosti, ali čisto ovako estetski i za koncerte meni je Pula najidealnija.

- Ti i Luka ste dosta nastupali zadnjih desetak godina, ali i snimali albume, zajedno i pojedinačno. Preferiraš li nakon svega live nastupe ili snimanja albuma?

- To su dva različita koncepta. Na pozornici imaš direktan kontakt s publikom i postoji taj improvizacijski element, ne znaš što će se desiti sljedeće sekunde, kako će se razvijati stvari, kakva će biti atmosfera, kakva je vibra u zraku, pa te adrenalin ponese… U studiju je više nekako analitički, imaš vremena to promijeniti. Možeš tražiti, istraživati, ići u nedogled k tom nekom savršenstvu, dok je na koncertu druga priča. Moraš više težiti energiji i atmosferi, i nemaš puno vremena analizirati što i kako. Nema povratka.

- Kako je to onda bilo u studiju u kojem si album snimao s Londonskim simfonijskim orkestrom? Jesi li tu imao prilike neke stvari više puta ponavljati i prilagođavati, ili su s obzirom da se radi o velikoj grupi ljudi koji imaju svoje obaveze, bili   jedan ili dva pokušaja - i to je bilo to?

- Kada su tako veliki projekti u pitanju, onda moraš doći dosta pripremljen, imati posložene aranžmane i ispravljene note. Moraš imati jasnu ideju prije nego uopće kreneš.

Suvremeni klasici

- Je li ti danas, nakon svih ovih godina, samopouzdanje naraslo do te razine da projektu možeš pristupiti bez straha da će nešto poći po zlu?

- Kod ovih albuma s orkestrom gdje znaš unaprijed kakvi će biti aranžmani i kako će zvučati, imaš točno određenu ideju, to ide puno lakše kada radiš klasiku, dok npr. kada ja i Luka slažemo sve sami, onda ne znaš kako će se stvari razvijati kada dođeš u studio. Nemamo ništa pripremljeno nego tamo na licu mjesta slažemo i improviziramo, vidimo što bi bilo dobro, što ne. Ovisi kako za koji projekt.

- Tvoj novi album se zove "Classic", no dvije pjesme koje su na njemu me malo čude, jer čini mi se da, premda nisam ekspert, ne spadaju u ono što se naziva klasičnom glazbom. To su "Caruso" Lucia Dalle i "Lonely shepherd" Jamesa Lasta.

- To je ta caka jer sam htio izabrati nešto novije, pjesme koje su se nametnule bez obzira što možda nisu prvobitno pisane kao klasika, ali su to postale. "Caruso" su izvodili svi, od Pavarottija nadalje i to je nekako postalo gotovo kao dio klasične literature. To se dešava i s "Lonely shepherd" koja isto postaje klasik, tako da sam htio pokazati da ima nešto iz novijeg doba što se može smatrati klasikom i zaslužuje biti na mjestu s drugim klasicima.

- Koja ti je skladba od onih "pravih" klasika bila posebna, posebno izazovna, a da si je snimio i na ovom albumu?

- Odrastao sam uz sve te melodije, još kao klinac, a kada odrasteš i slušaš razvije se senzibilitet za takve melodije i za tu romantiku, ali kao klinac nisam znao da ću to jednog dana obrađivati. Sjećam se tog Mozartovog klavirskog koncerta, slušao sam to danonoćno, bio sam opsjednut Mozartom, još u srednjoj školi. Ni u snu nisam mislio da ću to jednog dana svirati na čelu. Tek sam nedavno to shvatio, kada sam krenuo snimati album. Ima toliko iskustva s obradama, prilagođavanjima čelu tako da sam se sjetio da napokon mogu svoj dječački san realizirati na čelu.

- Jesi li imao ponude da to svoje znanje preneseš nekom, da predaješ na nekom sveučilištu?

- Ponuda imam stalno i to ne prestaje, ali ne vidim se nekako u tome jer nemam neko strpljenje. Ne znam… Moj poziv je da dijelim glazbu, da sam na pozornici, da sam izvođač i ne želim se gubiti ni na što drugo. Možda će kasnije doći taj neki instinkt, ali trenutno ga nemam uopće.

- Što bi ipak rekao nekoj mladoj osobi koja kreće u školu i hvata se ukoštac s klasikom, koja nekome možda djeluje dosadno ili zastarjelo, koji je smisao u klasici, zašto bi danas netko trebao slušati klasičnu glazbu i baviti se time?

- Kada gledaš unazad, to je jedina glazba koja ostaje zauvijek. Sve ovo što je sada popularno će nestati, za par godina će se pojaviti nešto drugo, pa treće. Klasika je uvijek tu. Uvijek. I uvijek ima publiku, uvijek postoji i uvijek je bitan temelj svega drugog. To je kvaliteta koja opstaje zauvijek i to je dovoljan razlog zašto bi svi trebali slušati klasiku.

Nabrijani, opušteni, otkačeni

- Prije godinu i pol održao si u Areni koncert "Hauser i prijatelji", pa se pitam što bi bilo da taj koncert postane tradicionalan, ako ne svake, onda recimo svake dvije godine?

- Da, bilo bi dobro da postane tradicionalan, ha ha. Pavarotti and friends se održavao u Modeni pa su dolazile sve mega zvijezde. Zašto da ne, treba oživjeti ovaj kraj u svakom mogućem kultorološkom smislu.

- Za 2Cellos sam bio čuo i kritike da se obradama pop pjesama, po kojima ste poznati, udaljavate od klasike?

- Mi dokazujemo da možemo bilo što. Mladi smo, nabrijani, možemo biti opušteni, otkačeni, možemo svirati klasiku, latino, pop, rock, country, štogod. Jednostavno, živimo u takvom vremenu kada treba biti otvoren. Bez veze je limitirati se na jedno polje kada više toga voliš. To je lijepo, i velik je blagoslov imati priliku uživati u različitim žanrovima, spajati sve to skupa, i ujediniti sve te ljude.

- Bili ste ti i Luka proglašeni promotorima Hrvatske, no koliko se zapravo ljudi interesiraju za našu zemlju kada čuju odakle ste vi i koliko znaju o Hrvatskoj?

- Puno ljudi već zna za Hrvatsku. Najviše za Dubrovnik. Kada kažeš Hrvatska, svi prvo kažu Dubrovnik, pa ja svaki put ubacim Pulu, Arenu, jer moraju to znati, ima još stvari u Hrvatskoj osim Dubrovnika, ha ha!