Iako je bio spreman za novu turneju s Parnim valjkom koja je trebala započeti upravo u Pazinu, Aki Rahimovski došao je na kraj svog životnog puta te subote 22. siječnja. Kakva je to životna turneja bila najbolje samo on zna, no Aki je svojim glasom i pojavom bio lik koji je obilježio domaću glazbenu scenu. Nekome tko Parni valjak nije gledao uživo, teško je objasniti koliko je ovaj bend bio jak na bini i koliko su njihove pjesme, neovisno o tome koliko veliki ili mali hitovi bili, na koncertu dobivale jedan potpuno novi život, ne toliko zahvaljujući aranžmanima, nego energiji i vibri koja se stvara na nastupima.

Dođi

Za to je bio zaslužan i Aki, isturen u prvom redu prema publici, prethodnica dobro uhodanog sastava, savršeno povezanog. Kada je te večeri 2016. u pulskoj Areni izveo pjesmu "Dođi", bio sam uvjeren da će idući dan objaviti da pati od neke neizlječive bolesti jer ju je otpjevao kao da mu je to zadnji i najvažniji koncert u životu. Bila je to jedna od najboljih izvedbi unutar plašta pulskog amfiteatra ikada, a i cijeli koncert bio je savršeno pripremljen i u njemu su svi dali svoj maksimum, ne prepuštajući ništa osrednjosti.

Rahimovski je jedna od legendi koje su nas napustile zadnjih godina. Prije njega, prošle godine, baš tu negdje u veljači otišao je Đorđe Balašević, a 2018. zemlja je tugovala zbog odlaska Olivera Dragojevića. Njih trojica nisu bili samo obične zvijezde, oni nisu bili zvijezde koje su sjaj izgubile nakon jednog ili dva albuma, oni su stekli i zadržali trajnu vrijednost i njihove će se pjesme slušati i dalje iako ih više nema. Voljeli li ih ili ne, to su bili izvođači koji su imali snagu rasprodati velike prostore i privući publiku i izvan granica države, ujediniti ih tu jednu večer i u glavi im memorirati događaj koji će pamtiti ostatak života i koji će prepričavati, možda ne uvijek potpuno istinito i te će se priče pretvoriti u legende.

Posebno je pitanje kako su neki glazbenici mogli izniknuti u vremenu kada je kanala komunikacije bilo puno manje nego danas i kada je bilo teže snimiti jednu pjesmu.

Aki na koncertu Parnog valjka u pulskoj Areni 12. kolovoza 2016. (Snimio Danilo Memedović)

Ipak, neki su u tome uspjeli, održali su se, makar i na račun stare slave, ali i to treba ponekad cijeniti, i ostali su u vrhu. Aki, Đole i Oli nisu jedini od te sorte, ima takvih glazbenika još, ali sve manje. Nije toliko problem što neki odlaze, problem je što se, kako se to pomalo moralistički kaže, ne stvaraju nove vrijednosti, i to ne samo u smislu kvalitete, nego i u smislu efekta koji ta kvaliteta ima.

Oliver je nekoliko puta rasprodao pulsku Arenu, to je bez problema uspijevalo i Balaševiću, a jednaku snagu objedinjavanja velikog broja publike na jednom mjestu i to mitskom mjestu kao što je Vespazijanov amfiteatar, imao je i Parni valjak s Akijem na čelu. Ima još takvih bendova i izvođača poput neospornog Gibonnija koji bi u Puli koncerte mogao održavati barem jednom tjedno cijelu godinu, i gotovo sigurno bi svaki put okupio barem dvije ili tri tisuće ljudi.

Ispit

Publiku, a kažu da je na koncertu bilo oko sedam tisuća ljudi, svojevremeno je osvojio Massimo Savić. Tu su i Prljavo kazalište, uspješni bi sigurno bili i Hladno pivo iako nikad u pulskoj Areni nisu nastupili, kao i legendarna Josipa Lisac. S dosta dobrim uspjehom ispit u pulskoj Areni svojevremeno su položili Nina Badrić te Petar Grašo pojačan Tončijem Huljićem i Madre Badessom. Još uvijek su popularne i klape, što su prije nekoliko godina pokazali Tomislav Bralić i klapa Intrade koji su se odvažili na samostalan koncert, a zadnjih godina u tom žanru jako dobro ide klapi Rišpet koja se možda jednom odluči na vatreno krštenje u pulskoj Areni.

Tu je naglasak na samostalnim koncertima, a uz malo truda na brojnost u auditorijumu mogli bi računati i još neki hrvatski bendovi. Let 3, Psihomodo pop, Urban, Rundek i još neki svoju su publiku okupljali na Kaštelu, u Rojcu ili sada već bivšem mitskom Uljaniku, no možda bi se mogli usuditi zauzeti neki veći prostor u Puli ili oko nje.

Iz obližnjih država osim toliko voljenog Balaševića uspješni su u Areni bili i Zdravko Čolić, Bajaga i instruktori ili Dubioza kolektiv, a rado viđeni u Puli bili su i Zucchero ili Eros Ramazzotti.

Sve te spomenute izvođače, osim uspješnosti, povezuje to da su već debelo u godinama. To samo po sebi ne mora značiti ništa, ako ih zdravlje posluži, svirat će svi oni još koje desetljeće. No, to su više-manje uvijek ista imena, veterani čije se žanrovske divizije ne popunjavaju novim borcima. Odnosno, popunjavaju se, nije da nema novih imena, čak štoviše, prošle dvije pandemijske godine bile su možda najkreativnije u povijesti domaće pop glazbe, s novim pjesmama koje su se objavljivale praktički na dnevnoj bazi. Ali tko će se ičega ili ikoga od svega toga sjećati za deset ili dvadeset godina? Tko će od novih snaga koje su zabljesnule u talent showovima sjati kada stara garda položi oružje? Nekoga će zacijelo biti, ali hoće li imati tu sposobnost, taj magnetizam da napuni prostor kao što je ovaj veliki pulski amfiteatar ili neki sličan u Zagrebu, Splitu ili drugim mjestima?

Nekima su takvi događaji bila prilika za zaradu, ali ako se maknemo od te praktične i lukrativne strane, ostaje taj emotivni moment koji se može postići i u malom prostoru. Ako je izvođač dobar, on je dobar pred pedeset kao i pred pet tisuća ljudi, no dojam je drukčiji.

Postoji taj osjećaj trijumfa kada se kraju privede jedan veliki, nazovimo ga "blockbuster" koncert. To je znak uspjeha i dokaz statusa, potvrda da se trud isplatio. Samo glazbenici znaju kako je to kada pet, deset, dvadeset ili više tisuća ljudi pjeva pjesmu koja je nastala prije četrdeset ili pedeset godina. Sigurno u tom osjećaju sreće ima i ponosa, možda i osjećaja nadmoći proizašlog iz saznanja da je nešto tako banalno poput obične trominutne pjesme pustilo korijenje u glavama ljudi i da im to nešto znači.

Svjetla Arene

Aki je bio dio grupe čiji su članovi mogli tako nešto iskusiti. Parni valjak bi mogao pokušati nastaviti i bez Akija, jer na svu sreću, kvalitetnih pjevača i dalje u Hrvatskoj ima, unatoč rapidnoj depopulaciji koju je zabilježio zadnji popis stanovništva. Ima i bendova i izvođača koji bi mogli, kao i Parni valjak i slični bendovi, postati "veći od života". Jednog takvog gledao sam prošle godine u Puli, ali ne bih ga htio ureknuti, no Akijev odlazak, kako sada stvari stoje, pokazuje da jedna era polako ide prema svom zalasku.

Rock postaje ili neki kažu da je odavno postao dio prošlosti, pa koliko god da nastupi stranih bendova pokazuju da još ima ulja u svijeći, hrvatska pop i rock scena je na početku svog kraja, barem kada se radi o velikim koncertima. Još će ona živjeti i živuckati, i dalje će biti vrhunskih koncerata na kojima ćemo moći uživati, ali vrhunac je iza nas, s pandemijom ili bez nje. Djeca će jednom, kao što je to opjevao Balašević, "pričati o svjetlima Arene", no koliko će i dalje biti prilika da se ta svjetla vide uživo i da se taj osjećaj iskusi na jedno tako velikom mjestu, da se iskusi ne samo uzbuđenje za vrijeme koncerta nego i iščekivanje na njega? I tko će im to omogućiti?

Povezane vijesti

• PREMINUO AKI RAHIMOVSKI
• PARNI VALJAK: Otkazana turneja, pripremaju koncert uz glazbene prijatelje
• Dostupan još ograničeni broj ulaznica za koncert Parnog valjka u Areni u Puli