Cijelo vrijeme tražim razne načine da preživim dosadu, i TV program baš je očajan, nema ništa cijeli dan, cijelo vrijeme ne znam što ću sa sobom, postoji li kakav lijek, u pravo vrijeme zvoni telefon, mogao bi biti on, to je pravi, to je pravi, to je pravi spas, to je pravi, to je pravi, pravi spas za nas. Vodi me u disco, to nam dobro pristaje. Vodi me u disco, tamo nam je najbolje…

Ovako su Bastardzi prije 20-ak godina opisali disko provod. Bila su to vremena kada se išlo u disko, a u Puli se na jednom mjestu oduvijek plesalo i koncertiralo, a to je bio Klub Uljanik, i disko i rock klub, prema potrebi, za svakoga. Imao je sve - podij sa svjetlećim kockama kao iz "Groznice subotnje večeri", disko kuglu, pozornice i to dvije - unutarnju zimsku i kišnu te vanjsku ljetnu, pod vedrim nebom. Imao je i mali prostor za male koncerte i šankove za cugu i separee za zavođenje.

U ratnim 90-ima 11 klubova!

Dobar je to bio plan. Smišljen za mlade stasale prije 60 godina kao omladinski klub. Pojavom rocka i stvaranjem tada jake pulske rock alternativne scene iz koje je nastao punk i novi val, postao je rock klub. U jednom je trenutku opet bio disko, da bi se opet pozicionirao kao mitsko rock mjesto o kojem se znalo daleko izvan Pule, Hrvatske, a i tadašnje Jugoslavije.

Topolino pušta glazbu 1971.

Bilo je to mjesto vatrenog krštenja mnogih bendova. Poznata je uzrečica: ako prođeš u Puli, onda si uspio. A svi su morali doći na pozornicu Uljanika i stati pred publiku koja je uvijek na laganoj distanci polako prilazila bendu, ali u tome je valjda šarm pulske publike. Ne daje se na prvu, nije prvoloptaška.

A Uljanik je bio inicijacija svih izlazaka, nerijetko i završetak. Čak i u najopskurnijim ratnim 90-ima ruta izlazaka je bila sljedeća - ako nisi imao auto, išao si u Circolo i Uljanik. Zapravo, tu si dolazio i ako si imao auto jer svi su bili tamo i od tamo se kretalo dalje. Večer se onda nastavljala u Hotel Puli, odnosno kultnom HP-u, mitskome mjestu alternativne scene, gdje su darkeri, punkeri, noiseri, metalci i ostale supkulture kohabitirale u malom prostoru. Šminkeri i oni iz HP-a išli su i u Piramidu, velebni Arenaturistov disko iz 80-ih. On je bio nešto šminkerskiji, ali demokratičan sa šarolikom publikom.

Beatstones

U Medulinu se tih godina otvorio Aquarius, pravi moderni disko klub na dvije etaže. Unatoč ratnim godinama, u Pješčanoj Uvali radila je Tangenta, na Stoji Mirage, u Pomeru Cult, u Premanturi Joy, u Fažani Plompa, u hotelu Brioni disko Brioni, a pojavom techna Fort Bourgignon je zahvaljujući Zlatku Devedžiću, među ostalim i ovogodišnjem kandidatu za gradonačelnika Pule, postao prava techno meka. Dakle, u godinama Domovinskog rata, bez turista na početku turbulentne tranzicije, u Puli se izlazilo u čak 11 disko klubova!!!

Kulturno i javno dobro

A rat je, frka, nema se. Bio je tu i Palatikum, Šerpa i mnogi poznati barovi, ali ovdje govorimo o disko klubovima, ispred kojih je na tabli pisalo "disko klub". Oni koji su izlazili 70-ih i 80-ih godina sjećaju se i kultne Marelice u Domu JNA (današnjem Domu hrvatskih branitelja) i Diska 33 u tvrđavi na Verudeli. Dakle, i kada je bilo najgore, plesalo se i koncertiralo najviše. A što je postajalo bolje, to se plesalo manje, jer se klupska scena, pa tako i način večernjih izlazaka i zabave promijenio. DJ-evi su postali nove zvijezde, a festivali su uvelike preuzeli klupski kolač.

KUD Idijoti (Snimio Slaven Radolović)

Na jednom si mjestu mogao vidjeti sve svoje idole i nisi imao potrebu izlaziti više u klub kao prije, ali u klub Uljanik se odlazilo, ako ništa drugo onda na koncert - tradicionalni božićni KUD Idijota ili pak zaružiti na djevojačkoj ili momačkoj večeri uz hitove iz 80-ih i 90-ih, plešući među klincima koji nisu bili ni rođeni kada su te pjesme nastale. Metalci su od 2000. imali Roštiljarke, a i mlađe generacije svoje večeri.

I zadnjih godina u toj pomalo olinjaloj fazi imao je svoju draž. Bio je u centru grada, uvijek si do njega mogao prošetati, ući, izaći pa se nakon par minuta vratiti. Iako je bivao manje posjećen, nije se predavao, prilagođavao se vremenima, studentima na partijima na kojima su se rađale nove ljubavi, susretima starijih generacija, gdje su se pak susretale stare ljubavi. Unatoč svemu, bio je i ostao najbolje mjesto za koncerte.

Uljanik, to generacijsko mjesto susreta zapravo je neizostavan dio kolektivne memorije grada. Više od kluba, kulturno i javno dobro, urbano mjesto povijesti mnogih mladosti naših baka, djedova, nas samih i novih generacija - ali ne i budućih. Prije nepunih mjesec dana smrtni udarac, možda bolje zadnji čavao u lijes kluba kojeg je zadnjih 20-ak godina vodio Željko Ilić, zabio je vlasnik, tvrtka Uljanik Standard, dio propalog pulskog holdinga. Nakon više neuspjelih pokušaja, za 20 milijuna kuna prodali su ga poduzetniku iz Galižane Iliji Lovriću. I tu se ploča prestala vrtjeti. Kraj je to bez Doorsovih "Riders on the storm", pjesme kojom je završavala svaka večer u Uljaniku. Ove subote, 15. siječnja, neće biti The Doorsa, ali će zauvijek zatvoriti vrata mjesto mnogih mladosti, najdugovječniji klub u grad, jedan jedini preostali klub na čijim će ruševinama stasati butik hotel za neku novu klijentelu. Jer, sve se vrti oko novca, priznao je to i novi vlasnik.

Diskoteka nije profitabilna

- Diskoteke tamo više neće biti jer ona jednostavno nije profitabilna. Moja želja je da se tamo napravi butik hotel i restoran. Iako moramo vidjeti što je dozvoljeno po GUP-u i ostalim parametrima. Tu je nekada bio butik hotel i ja bih samo napravio nešto što je već postojalo na toj lokaciji, tako da bi trebalo biti sve u redu i sa strane konzervatora. Naravno, o svemu ćemo obavještavati i surađivati s Gradom Pulom, kaže Lovrić i napominje da se u suradnji s Gradom Rock klubu Uljanik pokušava naći alternativna lokacija.

Legendarni Redžo na susretu generacija (Snimio Manuel Angelini)

Emocije su uzavrele. Uljanik je dio kolektivnog identiteta grada. Brodogradilište je bilo za radništvo, a klub kulturna urbana nadogradnja. Neki kao da su jedva dočekali pa se naslađuju propašću jedinog preostalog kluba. Pojedini Puležani komentiraju kako je klub Uljanik neminovna žrtva na oltaru kapitalizma i profita. To je duh vremena koji je nezaustavljiv, od nostalgije se ne živi, vele. Drugi, pak, tiho negoduju na društvenim mrežama. Ovakva prenamjena nije prihvatljiva za oko 800 Puljana koji su se okupili na facebook stranici "Sačuvajmo klub Uljanik". Mišljenja su da uz sva uvažavanja privatnog vlasništva, treba javno reći da privatno vlasništvo nije samo institucija osobne koristi, već podliježe i određenim obavezama, prije svega, prema zajednici.

- Možda novi vlasnik nekretnine nema loše namjere i jednostavno nije svjestan da nije kupio tek hrpu cigala i betona koje može preobraziti u što god mu se čini najprofitabilnije, već je postao vlasnik nečeg što ima iznimnu vrijednost za zajednicu. Možda novi vlasnik niti ne zna da zajednica neće blagonaklono gledati na eutanaziju kultnog okupljališta mladih i starih koje je opstalo puno, puno godina. Mora se naći rješenje na obostrani interes i zadovoljstvo građana Pule i novog vlasnika. Političke vlasti grada bi trebale pružiti svoje dobre usluge kako bi do tog rješenja što prije došlo, poručuju na facebooku.

Proslava izborne pobjede

Podsjetimo da je nova vlast svoju izbornu pobjedu upravo slavila u ovom klubu, a sada ga je u ime kapitala šaptom prepustila. Očito nostalgiji nema mjesta u nemilosrdnom kapitalizmu. Koga briga za nove klince. Oni će biti primorani izgraditi neki novi Uljanik. Važan je turizam, rentanje, da bi roditelji mogli zaraditi novac kako bi njihova djeca mogla pobjeći u grad u kojem ima zabave za njih. Uostalom, u novoj vizuri Pule koja iz radničkog grada postaje velika luksuzna spavaonica puna butik hotela, postavlja se pitanje gdje je tu sadržaj? Gdje će se ti gosti iz silnih hotela zabavljati i trošiti novac? Hoće li i nova mjesta za zabavu biti ograđena poput privatnih plaža, samo za privilegirane koji to mogu platiti ili će se razmišljati i o zajednici? Hoće li privatne zabave za bogatu klijentelu smetati okolnim stanarima koji su se godinama žalili na buku iz kluba ili će im novac začepiti uši? Vrijeme će pokazati, ali neke su stvari nepovratne, baš kao i Uljanik, zadnji i jedini pravi klub u gradu.

Oproštajka u subotu u podne

Karmine i posljednji ispričaj "pokojnika" organizira skupina Puljana u subotu, 15. siječnja, okupljanjem ljubitelja ispred kluba u podne. "To je, nažalost, gotova priča. Jedino što možemo napraviti je oprostiti se ispred kluba, popričati o našim najboljim danima, popiti cugu i možda zasvirati nešto na akustici", poručuje Mihaela Tikvicki, organizatorica oproštajke s Uljanikom.

ŠTO O ULJANIKU MISLE PULJANI KOJI SU U ULJANIKU DJELOVALI

Damir Burić: Koncerna pozornica još od druge polovice 60-ih

Damir Burić, svojedobno jedan od urednika pulskog izdanja Poleta, menadžer i organizator koncerata, radijski novinar i autor dokumentarca o povijesti pulskog rocka "Rock 'n' Pula - (locirana) subjektivna povijest popularne glazbe", kao kroničar glazbene scene prisjeća se:

- Ne znam kada se tamo počela odvijati zabava za mladež. Prije nego što se počela svirati, 'ajmo to nazvati rock glazbom, tamo je grupa Rio svirala glazbu za plesnjake krajem ljeta 1964. Nakon godinu dana zamijenili su ih Sateliti, bio je to rock ili kako se tada zvalo VIS - vokalno instrumentalni sastav i oni su jednu sezonu odradili u Uljaniku. Oni su svirali ono što se radilo i godinama kasnije, dakle, nisu to bili koncerti već plesnjaci. To su bile zabave vikendom s puno mladih srednjoškolaca jer su stariji, odnosno udavače i udavatelji tada odlazili u Circollo.

Burić kaže da se gostujući bend mijenjao svake godine. Tako su Satelite zamijenili Logaritmi, u kojima su karijeru počeli Saša Dadić i Bruno Langer. Od Satelita i Logaritama 1966. ispali su Beatstonesi koji su u Uljaniku svirali godinu dana dok nisu otišli u Italiju svirati po boljim klubovima.

- I danas mi ljudi pričaju s oduševljenjem, u dalekim sjećanjima, o njihovim nastupima u Uljaniku. Njih su naslijedili, e to je posebna priča, grupa The Myths, jedna totalno pulska priča s kvartovskim dečkima iza Arene i s Monvidala. Bili su to dečki iz puležanskih obitelji u kojima je većina govorila talijanski, odnosno veneto, a oni izvodili obrade poznatih hitova na talijanskome koje su, naravno, talijanski bendovi prije toga obradili, priča Burić.

Vrijeme je to u kojem se prestaju nositi bijele i počinju nositi šarene košulje, dakle, ide se prema djeci cvijeća. Posljednji bend koji je svirao u 60-ima bili su Kingstonesi u kojima je propjevao Sergio Blažić Đoser i bubnjeve svirao Zdravko Širola Sajo. "Bend je bio strašno glazbeno potkovan. Nakon njih uslijedila je godina dana eksperimenta s pop pločama, jer disko glazba nije postojala i nakon toga Uljanik preuzima Hash, do pojave klasičnog diska kojeg se svi sjećamo. Uljanik je funkcionirao ne u pravom smislu omladinskog doma, već tvornice novca jer su disko večeri bile strahovito posjećene, s 1.500-2.000 ljudi svake večeri. S time da su se koncerti održavali još od druge polovice 60-ih godina, od fenomenalnih koncerata osječkih Dinamita, preko ludnica koje sam proživio s Buldožerima, s Leb i sol", priča Burić.

Dogodilo se da su krajem 70-ih pulski bendovi počeli stvarati svoju glazbu i htjeli dobiti svoj dio pozornice u Uljaniku. "Nije bilo lako, ali su ga dobili i dokazali da se mogu ravnopravno nositi i s velikim facama koje su imale po dvije-tri LP ploče i singlove. Tada je u Puli bilo strahovito zanimljivih bendova od kojih su neki poslije izletjeli u orbitu. Ovi nisu imali ništa, ti novi bendovi su bili - Novi put, Gustaphi y njegovi dobri duhovi, '77., Stabilizacija, Willsonov grafički projekt…", nabraja Burić te nastavlja na 80-e kada je Uljanik funkcionirao na disku i nešto koncerata.

- Pulski bendovi su uspjeli dobiti svoj prostor u klubu, iako to nije bilo jednostavno i onda to sve ide prema pretvorbi, odnosno 90-ima. Kada pokojni Bato Praštalo preuzima, odnosno iznajmljuje Uljanik, definitivno se pretvara u pravi rock klub. Vrijeme je to kada su u Puli na vrhuncu KUD Idijoti, Spoonsi, Messershcmitt. Bilo je strašno puno koncerata i ljudi su dolazili na koncerte, bili oni u podne ili navečer. Kako narod kaže, vrč ide na izvor dok se ne razbije i u poimanju zabave i kulture događaju se promjene, pa i u ovom gradu koji je oduvijek bio skloniji alternativi nego srednjoj struji. Sve se primijenilo - razmišljanje, način zabave, vrijeme izlazaka i to je sobom nosilo i promjene koje su bile nužne u klubovima, ne samo u Uljaniku, da bi mogli preživjeti. S obzirom da nitko nije bio dotiran da bi mogao proizvoditi kulturu, moralo se ići na komercijalu koja je ta koja uništava sve. Ovo što se događalo kasnije bilo je samo održavanje, a korona je zakucala zadnji čavao, zaključuje Burić.

Smatra da je u Uljaniku svima bilo divno, i to želi upamtiti. Ne želi ga pamtiti ni kao omladinski, ni kao rock klub, već kao klub i točka, zaključuje i pomalo ironično dodaje: "Mislim da smo Uljanik davno izgubili. Mogli smo ga preseliti na zaobilaznicu među trgovačke centre, pa bi možda tamo funkcionirao."

Edi Maružin: Tu sam proveo cijelo djetinjstvo

- Krivo mi je da se to dogodilo, ali s druge strane, tokom života skupio sam toliko iskustva i znanja da shvaćam jednu stvar - ništa nije bilo oduvijek i ništa neće biti zauvijek. Mi to s nostalgičnog aspekta gledamo kao neki veliki gubitak, ali u životu sve prolazi, kaže Edi Maružin, frontman Gustafa koji Uljanik poznaje u svim svojim životnim i profesionalnim fazama.

- Tamo sam proživio ne samo koncerte, tamo sam proveo cijelo djetinjstvo. To su prva mjesta gdje sam izlazio u životu, u kao neki disko i gledao bendove uživo. S te strane te ulovi sjeta i tuga, ali bilo bi mi krivo ako je ugašen Uljanik u tom obliku, da se negdje drugdje ne otvara neki novi prostor koji bi imao istu ulogu. Bitno je da se ljudima omogući prostor da sviraju, da se pronalaze. Ponavljam, sve se mijenja i ništa nije isto kao kada smo mi bili mladi. Niti nema publike koja je toliko zainteresirana za žive svirke, više-manje i taj Pietas i Cargo su uspjeli jer ne postoji veći interes za drugačije stvari. S druge strane, ako ljudima ne ponudiš, interes neće ni postojati, zaključuje.

Sale Veruda: Presudili su besplatni programi u gradu i mjere Stožera

- Kao izvođač nastupao sam svugdje i mogu reći da u ovom dijelu Europe po infrastrukturi, po uvjetima koje jedan klub može pružiti izvođaču, Uljanik sigurno spada među najbolje. Mogao si nastupati zimi i ljeti, po svim vremenskim uvjetima i zadnji su najmoprimci, braća Ilić jako puno truda uložili da se podigne sva infrastruktura kluba, kaže Sale Veruda, legenda pulske rock scene, nekadašnji gitarist i tekstopisac KUD Idijota, vođa benda Saša 21.

Napominje da je lista izvođača koja je tamo nastupala beskrajna, od prve jugoslavenske lige do stranih gostovanja. "Pustimo na stranu ukus publike, smjene generacija, jer klub je stalno funkcionirao. Uljanik je po meni propao iz ekonomskih razloga. To nije stvar ili rezultat neke programske politike, već su krivci nelojalna konkurencija i stožer", kategoričan je Sale Veruda.

- Prvo se i braći Ilić godinama unazad počelo događati ono što se događalo svugdje u svijetu, a to je brojna konkurencija s besplatnim koncertima iza kojih je stajao i Grad te publiku naviknuo na besplatnu zabavu. A klub radi na komercijalnim osnovama, plaća najam, ima silne obaveze, dovodi izvođače koji koštaju. Nitko ne može podnijeti udar nelojalne konkurencije koja na 200-300 metara zračne linije oko kluba nudi besplatan program za građane. Drugi moment je pandemija kada je drugi čavao u lijes zabio Stožer jer klub s takvim restrikcijama ne može raditi i morao je propasti, smatra i zaključuje: "No, život neće stati, nije ni prije, neće ni sada. Ali, ovakav kvalitetan klub više nikada nećemo imati."

Zlatko Gotovac: Meni fali Roštiljarka, gdje će sada biti koncerti?

Zlatko Gotovac, dugogodišnji voditelj Kluba Uljanik, organizator kultne Roštiljarke i festivala Viva la Pola, smatra da je gašenje Uljanika nemjerljiv gubitak za Pulu.

- Kad spomeneš Pulu, odmah ti je mjuza na pameti, onda je tu Arena i Pulski filmski festival jer je to spomenik. Ali Pula je mjuza i čudno mi je da to nije prepoznato. Zar se to negdje nije moglo proračunski riješiti, pita se Zlatko.

Smatra da se za mlade nitko ne brine jer "njima je mobitel novi disko", ali treba osmisliti zabavu za starije i one mlade željne svirke kojih, srećom, još uvijek ima. "Meni fali Roštiljarka, gdje će biti koncerti", pita se organizator prve Roštiljarke 2000. godine koja se održavala do ovog ljeta i član kultnog pulskog benda Brijačina Kojona koji su terasu Uljanika ljetos sredinom kolovoza dupkom napunili. "Bila je totalna štala", oduševljeno će, ali s dozom sjete.

Kaže da je Uljanik bio zanimljivo mjesto, s jedne strane pravi rock klub u kojem je svirao svatko tko je nešto značio na glazbenoj sceni kako u SFRJ, tako i u Hrvatskoj, a opet je bio i disko. I sve to pristupačno u samom centru grada. "Mi smo 90-ih jedva čekali da ondje možemo plesati. Točno se znalo u kojem dijelu Uljanika je bio koji kvart, tu Šijana, tamo Veruda, ali svi smo bili tu, oko 1.500 klinaca, punkera, metalaca, šminkera. Tu je bio i Montezaro kao uvertira za cugu, druženje s curom", prisjeća se i pita gdje sada organizirati koncerte. "Gašenjem je napravljena jedna velika rupa. I zadnjih su godina bendovi govorili da nema mjesta za nastupe, a sada je to nestalo - zauvijek. Kada se slegne prašina, mislim da će se shvatiti značaj toga mjesta", zaključuje.

Maja Šebelić: Inicijativa mladih nije dovoljna, nužna je potpora Grada

- Mojoj generaciji Uljanik puno znači, vjerujem da i starijima još više zbog sentimentalnosti. Tu je bilo mjesta i za alternativnu scenu i techno, za svakoga i to nam se svima jako sviđalo. Jako smo tužni što se zatvara. Sjetimo se akcije kojom se pokušala spasiti Piramida, ali ništa od toga. Samo se zatvaraju potencijalna mjesta za izlaske i okupljanja, a nova se ne otvaraju, iako se već godinama u gradu govori da bi se mladima trebalo nešto osigurati. Družimo se po parkovima i na ulici, umjesto da nam otvore neki klub. Klubova nema za nas, nema ni kafića u kojima bi se vikendom mogli održavati koncerti, što je vani popularno, a bendova ima jako puno i svi oni trebaju neko mjesto gdje se mogu predstaviti, kaže Maja Šebelić, vokal Freaktiona, alternativnog rock benda pulskih školaraca.

Ističe da inicijativa mladih nije dovoljna i da je nužna potpora Grada da se organizira nešto za mlade. "Iz moje generacije puno njih govori da ovdje ne mogu ništa, da će otići na fakultet i da ih nije briga", žalosno konstatira.

Povezane vijesti

• Svjetleći divovi ne svijetle
• Hrvatska brodogradnja želi uvoziti radnu snagu
• Uljanikova knjiga narudžbi vrijedi milijardu eura