IAKO NEMA SVIRKI - NEMA ODMORA

FOTO / IZA KULISA Popularni istarski pjevač u Orbanićima snima novi spot - ALEN VITASOVIĆ U PJESMI PORUČUJE: "ZAPRLI SU MI OŠTARIJE"

| Autor: Katerina VITASOVIĆ


Glazbena industrija prva je osjetila posljedice pandemije uzrokovane koronavirusom. Obzirom da je većina koncerata i događanja otkazana, glazbenicima je onemogućen rad.

No, osim negativnih učinaka, svaka kriza nosi svoje prilike i većina glazbenika okrenula se novom stvaranju i snimanju pjesama. Jedan od njih je i Alen Vitasović, koji nam uz kratak osvrt na svoju karijeru priča priču o tome kako ga čitav život spašava – upravo glazba!

Našli smo se nadomak Orbanića, gdje je Alen na pauzi od snimanja spota za novu pjesmu "Zaprli su mi oštarije". Za njega i njegovu ekipu dan je bio dug i naporan, a kao i svaki tipični Istrijan dodajući da je "štuf kako brek", Alen sa zadovoljstvom pristaje na razgovor.

- Evo, kreni od tega da ti živiš u Orbanićima broj 1, a ja u Orbanićima broj 2. Ča ni to dobar početak?, skromno će on i dodaje: "Osim toga, tu je i Marco Grabber, koji je uz mene i Ivana Arnolda autor muzike i teksta za novu pjesmu, a on je isto iz Orbanići!"

Svi se slažemo kako sada već imamo puno razloga za razgovor za Glas Istre, pa pitamo Marca Grabbera da nam kaže nešto više o novoj pjesmi za koju se snima spot.

- Pjesma je nastala tako što smo u ovoj krizi koja je uzrokovana pandemijom koronavirusa svi koji se bavimo djelatnostima povezanima s glazbom ostali bez posla. U početku krize na društvenim mrežama potrefila se je jedna Alenova objava o tome kamo su mu "zaprli oštarije", a koja je u kratkom periodu postala hit, pa smo odlučili na tu temu napraviti pjesmu i snimiti spot. Cijela priča je iz Orbanići, a spot će na zanimljiv način prikazati trenutnu situaciju povezanu s pandemijom, gdje Alen usprkos zabranama pokušava doći do prve oštarije, one u Juršićima, kaže Grabber.

Uz njega i Alena, na snimanju spota su bili i snimatelji Danijel Bartolić i Marijana Banko, a svi u dobrom raspoloženju čekali su nastavak snimanja na putu prema Juršićima.

Iako zainteresirana pričom o novom spotu dodajem kako bismo ipak trebali napisati i nešto više o njegovoj karijeri. "OK, ajde piši", kaže Alen i - tako kreće priča.

Mjesto radnje: Orbanići, tipično selo južne istre od 50 – ak kuća, čiji su stanovnici najčešće u krvnom srodstvu, a samo mali dio njih ne nosi prezime Vitasović. U nizu sličnih kamenih kuća postoji i jedna soba čije zidove krase posteri benda Duran Duran.

- Često sam vrijeme provodio kod kuće svirajući. Zapravo sam od malena htio biti profesor glazbenog i baviti se glazbom, priča Alen.Izgleda da onda nije razmišljao o tome da će jednog dana biti najpoznatiji i najpopularniji pjevač u Hrvatskoj, iako već s pet godina počinje pokazivati zanimanje za harmoniku, a s 12 osniva svoj prvi glazbeni sastav.

- Dobro, a kako ti je bilo u Orbanićima, pa nisi valjda stalno vrijeme provodio u sobi?, nastavljam kroz šalu…

- Ma ne, nisam naravno. Ali zaista jedini u selu nisan ima fjondu, jer san vajk više volija sviriti u svojoj sobi, kaže Alen i dodaje da se kao dječak igrao s prijateljima "partizana". Uloge u igri su podijeljene, pa tako dječaci imaju pušku a djevojčice su bolničarke.

- Tu i tamo smo odigrali i nogomet, dodaje. I već sada na početku priče može se zaključiti da se razlikovao od svojih vršnjaka - dok drugi vrijeme provode s fjondom i puškom on ih često zamjenjuje za instrumente.

- A znaš koji je bija najveći događaj u selu? Kad je dolazija poštar, pa me svaki put pita isto pitanje: 'Mali, ti stoji…'… Ma neću ti reći jer je prosto. Ali dobro, da se vratimo na glazbu…, priča Alen.        Dakle djetinjstvo je jednostavno - u slobodno vrijeme odigra poneku igru s vršnjacima, a zatim se vraća u sobu da bude sam. Tamo opet vježba, svira. U roku od dvije godine završava osnovnu glazbenu školu jer je nadaren.

- A kako je bilo u Osnovnoj školi Divšići?, pitam ga.

- Si hodila i ti, si? Pa onda znaš i sama kako je tamo lipo, kaže Alen.

Danas najmanja škola u Istri od svega 19 učenika, OŠ Divšići, škola koja slijedeće godine slavi 110 godina postojanja kroz povijest je imala puno veći broj učenika, a iznjedrila je dosta uspješnih ljudi. Alen je jedan od njih. Bio je odlikaš. I danas se sjeća imena svojih učiteljica: Olga, Olivera, Meri, Ljiljana… Prisjeća se i smiješne anegdote kad je sa svojim školskim kolegom odlučio ispeći kobasice za "marendu" u kotlovnici škole pa su je tako umalo i zapalili. To se naravno nije dogodilo, jer su brzom reakcijom uspjeli riješiti problem.

Kaže da je u dječačkim danima bio je najsretniji čovjek na svijetu. A onda odlazi u srednju školu i dani su mu isti - u 5.50 ujutro odlazi na "radničku kurijeru" kako bi stigao na nulti sat u Gimnaziju. Nakon predavanja u Gimnaziji, seli u Glazbenu školu gdje do večeri provodi vrijeme učeći. Slijedi vojska, iz Istre ide u Titovu Mitrovicu i postaje pješadinac - mitraljezac. U stvarnosti ta igra nije zabavna kao ona iz dječačkih dana, ali on zahvaljujući svom talentu seli u Dom Armije i postaje svirač. Spašava ga još jednom glazba, pa opet pušku, kao u djetinjstvu, zamjenjuje instrumentima. Po povratku iz vojske odlazi u inozemstvo gdje svira u Skandinaviji, Austriji, Njemačkoj.

- Bio sam gažer, svirali smo svuda, kaže Alen koji je najtužniji bio u Italiji, kada je tamo svirao sa svojim bendom. Bili su smješteni u jednom podrumu, a nakon svirke svaki je dan dobivao istu večeru – paštu sa šalšom, jelo koje nikada nije volio.

- A tako ti je to u Italiji, vajka dobiješ paštu, dodaje kroz šalu.

U inozemstvu je imao priliku usavršavati se i još više raditi na sebi, a nakon nekoliko godina vraća se u Orbaniće i počinje raditi na Radio Puli. Tamo se 1993. upoznaje s Livijom Morosinom i nastavak priče već svi znaju… Livio i on zajedno snimaju par pjesama, izdaju album "Gušti su Gušti", koji je ujedno i najprodavaniji album u povijesti Hrvatske. Postaje glavna zvijezda hrvatske scene i tu kreće njegova prava karijera. "Sandra", "Ne moren bez nje", "Bura", "Gušti su gušti", "Jenu noć" -   samo su neki od hitova koji i danas žive.

U to doba, pobijedio je na većini hrvatskih festivala, osvojio je razne nagrade, surađivao s brojnim poznatim umjetnicima, a kroz karijeru koja i dalje traje održao je bezbroj koncerata.

Priča se sada opet vraća u one dječačke dane kada je samo sanjao da postane profesor glazbenog. Može se reći kako su ga talent, volja, rad i trud odveli još dalje - do zvijezda. Iako u stihovima jedne njegove poznate pjesme kaže da "nisu zvizde uno ča išče", čini se da su u jednom trenutku one ipak pronašle njega i dale mu priliku da sve do danas živi od glazbe kroz koju oduvijek pokušava sačuvati originalni glazbeni izričaj istarskog kraja.

Danas u Orbanićima, sada već 52-godišnjak za svoju dušu igra sa susjedima boće, kao i uvijek navija za Hajduk, a čitav život spašava ga njegova svirka, pa i ne čudi da bez obzira na krizu zbog koronavirusa i dalje optimistično gleda u budućnost.

Ostavljamo Alena da skupa sa susedom Marcom Grabberom i ostatkom ekipe u dobroj atmosferi dovrše spot za pjesmu "Zaprli su mi oštarije" za koju se već sada može pretpostaviti da će zasigurno imati mnoštvo reakcija.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum