Impresivna karijera duga nevjerojatnih šest desetljeća: PJEVAT ĆU DOK ŽIVIM, JER PJESMA JE MOJ ŽIVOT

Tereza Kesovija (Dejan ŠTIFANIĆ)

Rođena sam u ljubavi. Ljubav me je vjerno pratila kako kroz godine odrastanja, tako i u godinama moje dugogodišnje uspješne karijere, a ona je mogla biti uspješna jer je ljubav u njoj živjela

Tereza Kesovija, ta istinska diva naše zabavne glazbe, nedavno je napunila je 81. godinu. Iza nje je 60 godina karijere kakvu malo tko u nas ima. Malo je, naime, zvijezda poput nje da su primjerice četiri puta napunile parišku Olympiju, baš kao što je malo i onih koji poput nje šire toliko dobre energije i imaju toliko vedrog duha dokazujući da im ni godine, baš kao ni neki novi trendovi, ne mogu ništa. Ona je uzor i inspiracija. Koliko velik uzor i kolika inspiracija, pokazalo se nema koji tjedan u Hrvatskom glazbenom zavodu što se napunio finim i dobrim svijetom koji je tu došao koliko zbog glazbe, toliko i zbog filma. Zapravo, društvena krema ove zemlje okupila se tu zbog istinske dive, zato jer vole Terezu Kesoviju i zato da bi zajedno s njom pogledali premijeru dokumentarnog filma HRT-ova sineaste Mira Brankovića "To sam ja". U 52 minute filma što opisuje njen poslovni i privatni put, Tereza Kesovija je onakva kakva i jest: jedinstvena u svakom pogledu i puna zarazne energije koja vas ne može nego učiniti dobrim i željnim svakolikih životnih radosti. I više je to nego dovoljan razlog da, nakon što su se emocije makar mrvu stišale, prozborimo koju s našom velikom umjetnicom, jer, svaka njena izrečena rečenica nosi u sebi pregršt mudrosti, mekoće i života.

Rođena u ljubavi

Krećemo u razgovor pomalo klasično, impresionirani u svakom pogledu veličinom djela sugovornice. Kako i ne bismo bili, kad smo zajedno uz roditelje rasli i uz Terezine pjesme. Jest da je iza nje 60 godina karijere, nebrojeno koncerata i koncerata, pjesama i pjesama, no svejedno je pitamo kakav ju je osjećaj preplavio kada je ušla u dvoranu na premijeru filma i vidjela sva ta lica zbog nje razdragana? Pitamo je da li se kome posebno razveselila, obradovala, je li je netko posebno iznenadio, je li joj, štono bi se reklo, duša bila na mjestu?

- Rođena sam u ljubavi. Ljubav me je vjerno pratila kako kroz godine odrastanja, tako i u godinama moje dugogodišnje uspješne karijere, a ona je mogla biti uspješna jer je ljubav u njoj živjela. Eto, to je razlog što sam s nevjerojatnim uzbuđenjem ušla u dvoranu pred sam početak projekcije, priča Kesovija. Ispunjena dvorana bila je, primijetila je i ona, na nogama, a glasan i dugotrajan pljesak je govorio s kolikim se interesom iščekuje početak projekcije.

- Sve sam ih željela čvrsto zagrliti i reći im jedno veliko hvala, priznaje Kesovija.

A poseban netko? Tu, zapravo, i nema dileme.

- Najvažniji čovjek u mom životu, moj sin Alan, praćen Ljiljanom i Milom, mojom snahom i unukom, izmamili su suze ponosa u mojim očima, kaže Kesovija.

Presjek karijere

Malo je umjetnika, glazbenika, ljudi općenito koji za života zasluže film. Tereza Kesovija zaslužila je uradak koji nam je podario presjek jedne velike karijere, ali i pokazao koliko je ljudi vole. Samo, je li svejedno neobično sjediti u mraku i gledati priču o sebi na velikom platnu? Je li joj se išta od snimljenog i montiranog možda na tren učinilo kao da je plod scenarista, a ne života?

- Jeste li se prepoznali i jeste li na filmu to uistinu vi!?, pitamo.

- Sjedeći u mraku čekajući početak, priznajem, obuzelo me je neko uzbuđenje, nešto kao strah kako će to publika prihvatiti, ali znala sam da je film jedna topla ljudska priča. Jednostavna i tako životna priča ispričana duboko emocionalno. Moj divni prijatelj Saša Šekoranja napisao je: "'Portret je savršen! Nepretenciozan, pun emocija, životan i iskren. Režiser je odličan i duhovit. Divno, veliko iznenađenje.' Da, to sam bila uistinu ja!, govori nam Kesovija.

Film nas vodi i u Zagreb, Dubrovnik, Split, Pariz, no posebno je dirljivo bilo snimanje u Terezinoj rodnoj kući u konavoskom mjestu Lovorno. Sjećanje na majku koja je preminula dan nakon njenog rođenja. Sjećanje na ptice koje pjevaju i danas i zbog kojih je odlučila svirati flautu. Čini se, zasuzila je diva u jednom trenu, ali je i opet u svemu, pa i onom što je bilo teško, prepoznala ljubav. Taman da je, ovako nesavršeni i svaki danom sve manje sposobni ljubav živjeti, pitamo je li ljubav uistinu u osnovi svega. Pjev ptica po konavoskim docima razlog su odabira instrumenta - flaute, u dubrovačkoj Muzičkoj školi. Ljubav za glazbu rođena u Konavlima, u potpunosti sazrijeva na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U toj dvorani sam svirala u akademskom orkestru, kasnije i u Simfonijskom orkestru. Dakle, opet i ponovo ljubav u mom životu - veli nam na to Kesovija.

Nema dvojbi

Dojmljive su crno-bijele snimke koje prikazuju pariški dio karijere Tereze Kesovije. Nema tu mjesta nikakvoj dvojbi, Tereza Kesovija bila je zvijezda poput najvećih francuskih glazbenih ikona. Pitamo sjeti li se tih dana, kako ih pamti, koga pamti? Dojam je nekako da mi u Hrvatskoj zapravo i nismo nikada u potpunosti spoznali koliko je značenje tih inozemnih uspjeha pjevača njene generacije, ili nam se, a ni to nije nemoguće, činilo normalno da smo, zajedno s Terezom, i mi dio velikog svijeta.

- Crno-bijele snimke su uvijek dojmljivije od slika u boji. Pamtim sve one slavne ljude koji su imali nastupe u istim televizijskim emisijama u kojima sam nastupala i ja, a pamtim ih i po turnejama koje smo zajedno imali primjerice s Tomom Jonesom u vrijeme kada je pjevao svoj prvi hit "Hello, Pussycat". Normalno je da, ako nastupam s jednom velikom Juliette Greco, tako da je svaka znala održati svoj dio, 60 minuta koncerta, da nas je vezalo i prijateljstvo, kazuje Kesovija.

A što se tiče inozemnih uspjeha u ta vremena, ne griješi Kesovija kada kaže da su s prostora bivše države jedino Ivo Robić i ona imali inozemne karijere, stranu diskografiju.

- Vjerojatno su onda po nama mnogi mislili da su dio velikoga svijeta i to me veseli - priznaje Kesovija.

Majstorica vica

Toplina! To je ono što izbija iz svakog kadra filma. Recimo, kad Terezini prijatelji spomenu, uz smiješak, kako teško stiže u dogovoreno vrijeme, ili pak kad otkriju da voli pričati viceve i da je za to velika majstorica. Što se 'kašnjenja' tiče, kazuje Kesovija da poštujući tuđe vrijeme nastoji ne dolaziti sa zakašnjenjem na dogovorene obveze, ali je njene obveze često u tome sprečavaju. Zato nema dvojbe da je humor važan, za nju, za svakog. Jer... "Humor je važan jer se svi liječnici slažu da je smijeh najbolji lijek. Smijeh je djelotvorniji od svakog lijeka", ističe Kesovija.

Humor je, nema sumnje, jedan od onih mnogih komponenti što je čvrsto vezala Terezu Kesoviju s Gabi Novak i Arsenom Dedićem. Film i nosi naziv po pjesmi Arsena Dedića, a između svega što lijepo u filmu o Terezi Kesoviji govori Gabi Novak, potpisniku ovih redaka možda se i najupečatljivije čini kada za Terezu Kesoviju kaže: "Ljudi, ona je lijepa žena!" No, intrigira ono čega u filmu nema, a Tereza je posjetiteljima HGZ-a ispričala: priča o tome kako su Arsena i nju i prasci spojili!

- U HGZ-u nisam imala potrebu ništa novog otkrivati. Dosta je otkriveno u samom filmu. Arsen i ja smo svirali isti instrument, na istoj godini Muzičke akademije u Zagrebu. Ja ne trebam ništa otkrivati. Arsen je u pogovoru moje autobiografije "To sam ja" napisao kako su naši siromašni roditelji shvatili da postoji samo jedan način kojim bi mogli doći do instrumenta koje nismo imali. A to su bile dvije svinje. One su dale svoj život da bismo mi imali svoje flaute. To je Arsenovo najdraže sjećanje na zajedničke studentske dane, priča nam Kesovija.

Prijatelji i obitelj

Po završetku projekcije Tereza Kesovija izašla je na pozornicu pa, između ostalog, priznala da njeno srce kuca i za našu domovinu. Apelirala je pritom na sve da mladima osiguramo da imaju dobre živote. Domoljub je ona, u pravom, dobrom smislu te riječi. Pitamo je stoga koliko je zadovoljna aktualnim stanjem u našoj zemlji, što nam to još nedostaje pa da budemo zemlja iz koje se neće odlaziti, već ćemo joj se vraćati? Kesovija nam odgovara valjda na jedini mogući način, kazujući: "Ako se za mene kaže da sam domoljub, onda to po meni znači da volim svoju domovinu. Što drugo reći" Zato je i više od bilo kakvih riječi kazivala slika Tereze Kesovije s obitelji na toj istoj pozornici. Obitelj. Ništa nema bez obitelji, zar ne!?

- Obitelj i pravi prijatelji za mene su svetinja. Volim ih i poštujem do bola. Neki su tu, nekih više nema: moja Gabi, moj Branko Bulić-Bula, Margit Antauer-Buba, Gorana, Alfi Kabiljo, dragi Goran Pelajić, čovjek koji me s ljubavlju prati još od prvih splitskih festivala. Neprežaljeni Đelo Jusić, Arsen Dedić, moj kolega s Akademije, moj kompozitor i autor mnogih stihova, pa i onih koji kažu "To sam ja", te već spomenuti Jakša Fiamengo. Povrh svega moja mila obitelj, moje Sveto Trojstvo, govori Kesovija.

Dobar čovjek

Velimo Terezi Kesoviji kako Miro Branković ne krije da je radio film o njoj jer je dobar čovjek, pa je pitamo i ovo: Kad se upalilo svjetlo i kad su se nazočni digli na noge i minutama aplaudirali, što ste prvo pomislili? Je li možda baš tad pala odluka da obećate kako ćete pjevati dokle god je ovolike emocije što je dijelite vaša publika i vi?

- Redatelj Miro Branković rekao je ono u što duboko vjeruje - da sam dobar čovjek. Rekli su to svi oni koji su bili pozvani da nešto o meni kažu. Valjda je to istina. Kad su se na kraju upalila svjetla, kad su ljudi opet bili na nogama, shvatila sam još jednom da imaju pravo. Da, pjevat ću dok živim, jer pjesma je moj život. Uostalom, zar to nije rekao i naš slavni pjesnik, akademik Jakša Fiamengo koji je napisao stihove za bezbroj pjesama koje izvodim na svojim koncertima, odgovara na to Tereza.

Pjesma je uistinu njen život. Zato je i poprilično izlišno bilo pitati sprema li nam štogod nova, kakvi su joj planovi. Dakako da se sprema, dakako da će se pjevati i dakako da ćemo, kako nam reče Tereza Kesovija, o svemu biti na vrijeme obaviješteni.