KRALJICA SEVDAHA

AMIRA MEDUNJANIN: Sevdah opstaje 500 godina, i to bez arhivskih snimaka!

| Autor: Zoran ANGELESKI
Amira Medunjanin

Htjela sam odati poštovanje Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić - bila bih najsretnija kad bi ljudi, nakon što poslušaju moj novi album, na youtubeu potražili njihove originalne pjesme

Sa svojim novim, svježe objavljenim albumom "For Him and Her" ('Za njega i nju'), posvećenim Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić, nedavno je pred pulskom publikom nastupila Amira Medunjanin.

Životni put ove uspješne umjetnice obilježile su sevdalinke koje je čula od svoje majke. Nadahnuto spajajući tradicionalno i suvremeno, jedna je od najsnažnijih interpretatora ove vrste glazbe. U Puli je, u formi dueta, nastupila sa svojim dugogodišnjim suradnikom, poznatim jazz pijanistom Bojanom Zulfikarpašićem.

Saudade

Njih dvoje potpisuju produkciju novog albuma koji je snimljen u Bostonu, a objavila ga je Croatia Records. Na njemu su sudjelovala eminentna glazbena imena - Shyrkhan Agabeyli (bas), Bojan Zulfikarpašić (perkusije i Moog Matriarch), Predrag Vasić (gitare i mandolina), Ismail Lumanovski (klarinet), Mustafa Šantić (harmonika), Vladimir Ćuković (violine) i Pantelis Stoikos (truba). S Amirom Medunjanin razgovarali smo uoči pulskog koncerta.

- Kako biste neupućenom zapadnjaku opisali sevdah? Meni prvo pada ma pamet portugalski 'saudade'.

- 'Saudade' - čežnja - najbliža je emociji koja prati izvođenje ovih pjesama, i kod slušatelja i kod izvođača. To su, u suštini, priče o najdubljim ljudskim osjećanjima.

- Uz sevdah i sevdalinke često se veže i pojam melankolije, a koju neupućeni znaju svrstati u negativan, gubitnički kontekst.

- Pa uglavnom su vam najtužnije pjesme - najljepše!

- Kako tumačite taj, uvjetno rečeno, paradoks?

- Pa ne znam, nisam ja toliko pametna da bih to mogla pojasniti.

- Možda je emocija gubitka najiskrenija?

- Tako je. Kad ste najtužniji, puštate tužne pjesme da vam bude bolje. Barem ja tako radim.

- Novi album posvetili ste Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić. Koja je, po vašem mišljenju tajna njihove ogromne popularnosti i slušanosti 70-ih i 80-ih, pogotovo Tome Zdravkovića, koji je često bio i autor pjesama.

- Kad netko spomene Tomu Zdravkovića, prvi opis koji mi pada na pamet, a koji sam čula nebrojeno puta je - čovjek s najtužnijim očima na svijetu. Čitala sam jednom njegov davni intervju u kojem je rekao: "Toliko sam tužnih pjesama u životu napisao da sam na kraju i svoj osobni život pretvorio u tugu". Imao je vrlo specifičan muzički izričaj. Niste ga mogli svrstati u niti jedan muzički žanr. Bio je mimo svih kalupa i po tome je bio poseban.

- Moglo bi se ipak reći da je bio kombinacija 'narodnjaka', šansonjera i pjevača starogradskih pjesama.

- Nije se ograničavao na određeni žanr. Nažalost, nisam ga imala prilike u životu pogledati i poslušati uživo.

Nemoguće zaboraviti

- Ni Silvanu Armenulić.

- Silvana je, nažalost, preminula 1976. godine, kada sam imala četiri godine. Njene pjesme, posebno njeno izvođenje sevdalinki, fasciniralo me od malih nogu. Ta njena lakoća pjevanja. Bila je vrlo posebna i, čini mi se, ispred svog vremena. Ja sam zaista odrastala uz njihove pjesme i neminovno je bilo da se susretnemo tijekom mog muzičkog putovanja u životu. Slušamo razne vrste muzike, ali kod tih pjesama, ono, stanete. Jedino što sam htjela ovim albumom je odati poštovanje njima i njihovom djelu. Bila bih najsretnija kad bi ljudi, nakon što poslušaju ovaj album, na youtubeu potražili njihove originalne pjesme. Da čuju kako je to zvučalo nekada, da se ne zaboravi. Makar je zaborav nemoguć jer je sevdah opstao 500 godina! I to bez arhivskih snimaka.

- Album vam otvara Tomina pjesma "Svirajte mi tiho, tiše". No, u originalu pjesma ima, u odnosu na vašu sevdalinku, drugačiji, dinamičniji, življi aranžman.

- S prvom i posljednjom pjesmom na albumu - "Svirajte mi tiho, tiše" i "Umoran sam od života" - usudila sam se predstaviti svoje viđenje njihovih pjesama, svoj način doživljavanja tih stihova i te muzike. Ja ih tako čujem. Bez obzira na cijeli orkestar koji ga je pratio na njegovim pjesmama. Kad ga slušam, ja čujem to. I to sam zabilježila na albumu. A sve ono između je hommage. Odabrala sam tih 12 pjesama koje su meni jako bitne, za svaku me veže neka uspomena u životu.

- U Puli nastupate s klavijaturistom Bojanom Zulfikarpašićem...

- Nažalost, zbog cijele situacije nismo u mogućnosti dovesti cijelu ekipu koja je snimala album. Recimo bas gitaru nam svira Shyrkhan Agabeyli, koji živi u Bostonu.

- A koji je vrlo važan na albumu?

- Tako je. Osnova cijelog albuma je njegov bas i moj glas. Tako smo htjeli napraviti priču. Voljela bih da je on u mogućnosti doći, ali to je apsolutno nemoguće. Bojan i ja nastupamo kao duet. Bojan inače na albumu, umjesto klavira, svira perkusije i Moog Matriarch.

Pank mi puni baterije, a posebno volim Nicka Cavea

- Najslušanija vaša pjesma, sudeći bar po čak četiri milijuna pregleda na youtubeu, je vaša obrada Azrine pjesme "Ako znaš bilo što". Znate li možda kako je na to reagirao inače svadljiv Johnny Štulić?

- Ne znam, a da vam budem iskrena, ne usudim se ni razmišljati o tome. To je, po meni, jedna od najljepših, ako ne i najljepša njegova pjesma. Ona je ostala nekako sa strane i nije bila "hit" kad je Azra bila na vrhuncu popularnosti, ali ja sam tu pjesmu oduvijek najviše voljela. Sjećam se da smo uoči tonske probe u Klagenfurtu Ante Gelo, Nenad Vasilić i ja malo prolazili tonalitete, i nekako sam počela pjevušiti tu pjesmu. Ante se dohvatio gitare i tako smo krenuli. I onda je izrasla u ovo što je sada, prvo sa Zagrebačkim solistima, a kasnije i s filharmonijom. Meni je ta pjesma čisti sevdah. Prelijepa priča.

- Odrastali ste, osim na sevdalinkama, i na Azri, Nicku Caveu, panku? Koliko je to povezivo s 'narodnjacima'?

- Sevdalinke vam nisu "narodnjaci". To je tradicija jednog naroda, odnosno više naroda. One su obilježje jednog vremena i načina života na određenom prostoru. To su pjesme, to su priče, to je zaostavština naših predaka. Puno je to više od 'narodnjaka'. A poveznica, u suštini, i nema i ima. Volim Nicka Cavea jer prije svega volim njegovu poeziju, volim njegov način na koji djela predstavlja ljudima; volim što je svoj, što je drugačiji, jer ne povlađuje trenutnim trendovima, nego uvijek istražuje i traži nešto novo; jer je sklon eksperimentu, a što je pokazao s Grindermanom. Sjajan je kreativac i iz tog ga razloga volim. A pank? Morala sam to slušati. To je nešto što mi diže energiju, puni baterije.

- Kad ste spomenuli naslijeđe, zaostavštinu, lijepa vam je pjesma "Pjevat ćemo pjesme što nam srce zna", koju je za vas napisao i uglazbio Damir Imamović. A njega ne bi bilo da nije bilo slavnog mu djeda, Zaima Imamovića.

- Zaim Imamović bio je velikan sevdaha, doajen sevdaha.

- Bio je i više od pjevača sevdalinki, skladatelj, tumač, pojavnost, promotor.

- Tako je. Pisao je i pjesme. A ta je Damirova pjesma zaista prekrasna, primjer sjajnog sevdaha i u ovom vremenu.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of