U mlakoj atmosferi ljetne večeri prošlog petka podijeljene su nagrade 68. Pulskog filmskog festivala. Nagrade u Hrvatskom programu nisu bile neočekivane. "Plavi cvijet" Zrinka Ogreste osvojio je Veliku zlatnu Arenu za najbolji film i to zasluženo, iako bih osobno malu prednost dao filmu "A bili smo vam dobri" u režiji Branka Schmidta. S druge strane, Ogrestin i Schmidtov film odnijeli su nagrade u kategoriji najbolje glavne glumice (Vanja Ćirić) i glumca (Rene Bitorajac) i tu se može slobodno reći da su te nagrade otišle u prave ruke.

Zasluženo

Vanja Ćirić apsolutno je zaslužila nagradu za ulogu u "Plavom cvijetu", prije svega zbog načina na koji je interpretirala osobu koja djeluje suzdržano dok preispituje svoj život i jasno je da je itekako svjesna što se oko nje događa, i tu jednostavno nije imala konkurencije. Rene Bitorajac pokazao je u "A bili smo vam dobri" ne samo što znači biti glavni glumac nego i vodeći lik, smireni branitelj koji svojim postupcima nadahnjuje svoje kolege veterane. Potpuno zasluženo uzeo je Zlatnu Arenu, iako je prilično jak bio i stari majstor Zdenko Jelčić u "Menhetenskoj odiseji". Danica Čurčić osvojila je nagradu za najbolju sporednu glumicu u filmu "Murina" koji je osvojio i nagradu publike Zlatna vrata Pule kao najbolje ocijenjen film, a redateljica Antoneta Alamat Kusijanović proglašena je najboljom debitanticom. Čurčić je najbolji dio filma "Murina" jer je Nela koju glumi najživotniji lik, a osim nje tu nagradu mogla je, po nekom osobnom mišljenju, uzeti i Anja Šovagović Despot za ulogu u "Plavom cvijetu". Nagrada za najboljeg sporednog muškog glumca nije dodijeljena, što i nije toliko nerazumljivo jer ove godine baš i nije bilo jakih sporednih muških uloga, ali ipak možda se trebalo dati šansu Pašku Vukasoviću kao fašizmom i suludim teorijama zavjere zadojenom mladiću u "A bili smo vam dobri". Zaslužena je i Zlatna Arena za najbolji scenarij koja je dodijeljena Branku Schmidtu, Sandri Antolić i Ognjenu Sviličiću za "A bili smo vam dobri".

Zlatni Sinkauzi

Dalibor Matanić došao je na festival s filmom "Zora" i nije se baš proslavio, ali je osvojio tri Zlatne Arene. Zlatnu Arenu za glazbu osvojili su Puljani, braća Alen i Nenad Sinkauz čiji talent da bilo koji film ili predstavu svojom skladateljskom vještinom podignu na višu razinu je upravo nevjerojatan. Zlatna Arena za kameru dodijeljena je Marku Brdaru za film "Zora", a Mirko Perri i Julije Zornik primili su nagradu za oblikovanje zvuka. "Zora" jest film snažne atmosfere, i slika i zvuk pojačavaju osjećaj tjeskobe i iščekivanja, ali i ovdje se prednost kod ovih dviju nagrada mogla dati Schmidtovom filmu.

Kada bi se gledalo na dobre strane hrvatske kinematografije onda bi se vidjelo da u njoj ne nedostaje talenata, no neki se muče kada treba jasno predstaviti i ispričati priču te navući film na više od sat vremena. Dok ima redatelja koji zasluženu pažnju posvećuju glazbi, drugi njenu važnost za atmosferu i građenje napetosti potpuno ignoriraju. Još jedna stvar koja može nekome zvučati pretjerano oštro, je da nedostaje i mladih glumaca i glumica koje bi ostvarili kvalitetne i upečatljive uloge. Što je malo i čudno jer takvih glumica i glumaca u Hrvatskoj ima, pogledajmo samo kazališne pozornice. Također, pojmovi kvalitetne zabave, komedije ili akcije i dalje su izvan horizonta hrvatskih filmaša, čak i kada im povremeno uđu u vidno polje.

Besmisleno

Na kraju, kada su nagrade podijeljene, bilo bi očekivano i prikladno upotrijebiti onu otrcanu frazu da je ovogodišnji festival završio u velikom stilu, ali to bi bilo u suprotnosti s istinom. Veliki festival kao što je pulski zaslužio je bolju završnicu od one koja je isplanirana i realizirana u petak navečer. Ideja da se nagrade objave navečer na samoj dodjeli, umjesto ranije pokazala se besmislenom jer u Arenu nije privukla više ljudi nego obično, a da pritom ne spominjemo dosadnu ceremoniju koju je vodio nenadahnuti Tarik Filipović ili dobitnike koji nisu znali što trebaju učiniti jer im nitko nije rekao. Bolja atmosfera bila je na redovitim projekcijama u amfiteatru.

Dok se za vrijeme dodjele još nekako moglo spekulirati je li Arena polupuna ili poluprazna, čim je program bio gotov prostor se ispraznio te je na projekciji filma "Snimatelj" ostalo svega 500-tinjak ljudi od kojih je najmanje 30-ak s projekcije otišlo nakon deset minuta. Radilo se o klasiku nijemog filma s Busterom Keatonom, a posebnost je bila što je projekciju pratila vrhunska izvedba pijanista Mitje Reichenberga. Nažalost, Reichenberg je publici u stražnjim redovima bio gotovo nevidljiv ispred pozornice, a film je iz nekog razloga prikazan bez prijevoda. Ovakva projekcija bila bi pogodna za Kaštel, INK ili kino Valli, ali ne i ovdje u Areni, u velikom auditoriju, gdje se trebalo smisliti nešto drugo. Recimo, prikazati neki film koji bi privukao više ljudi, ako ne već ljetni filmski hit koji bi privukao mlade i stare željne zabave, onda neki popularni hrvatski klasik ili možda reprizirati "Južni vjetar 2" koji je nekoliko večeri prije rasprodao Arenu. Možda ne bi bila niti loša ideja da se prikazao pobjednički film, bilo što, što bi spriječilo ili ublažilo ovakav fijasko. Nadajmo se da će idućeg ljeta, ako još neka pošast ne pohara zemaljsku kuglu, Pulski filmski festival imati finale kakvo zaslužuje.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni