MARIJA ŠKARIČIĆ I GORAN NAVOJEC

67. Pulski filmski festival otvorila je drama redateljice i scenaristice Andree Štake "MARE": IZGUBLJENI U ČEMERU SVAKODNEVICE

| Autor: Mladen RADIĆ

Mare iz naslova je mlada mama (Marija Škaričić) koja živi u zabiti blizu Dubrovnika sa suprugom (Goran Navojec) koji radi kao zaštitar na dubrovačkom aerodromu, i nešto djece u kući u kojoj nema ključa na vratima od toaleta. Prodaje neko bilje, apatično uljuljkana u čemer svakodnevnice, kao i njen suprug Đuro

Prošle godine PFF je započeo bombastično, projekcijom Vrdoljakovog "Generala", a ove godine festival je prvo uletio u klinč pandemijske karantene radi čega je termin prebačen, a čast da bude prvi od filmova u Areni dobio je "Mare", drama redateljice i scenaristice Andree Štake.

Da li vam je poznato kada radite palačinke pa smjesu širite iz centra prema rubu tave (ili obrnuto, ovisi o stilu)? U kacijoli (palju ili zaimači, ako je tako nekome jasnije) nemate dovoljno smjese, zato dodajete vode, i onda postane prerijetka, ali trudite se, navlačite, okrećete tu tavu koja možda nije dobro nauljena niti zagrijana, a kada konačno ispečete jednu stranu, valja okrenuti na drugu, ali to se iz nekog razloga lijepi pa se podere. Na kraju, ostaje pitanje, pojesti ili baciti? Baš takav je ovaj film.

Mare iz naslova je mlada mama (Marija Škaričić) koja živi u zabiti blizu Dubrovnika sa suprugom (Goran Navojec) koji radi kao zaštitar na dubrovačkom aerodromu, i nešto djece u kući u kojoj nema ključa na vratima od toaleta. Prodaje neko bilje, apatično uljuljkana u čemer svakodnevnice, kao i njen suprug Đuro. To tako ide dok Mare ne upozna nekog Poljaka koji joj konačno izmami osmijeh na lice. On se pojavi, pa ga nema i nema, pa kada se opet pojavi, vrijeme je za malo fiskulture.

I onda Mare shvati da joj je dosta takvog života, ali život joj odbrusi "E, neš majci!" ili nešto tako, ali tada je film već navučen do razine cjelovečernjeg.

Replike poput "Caji uopće ne znaju igrati nogomet. Bilo bi bolje da odu na salsu" ili "Danas je krepala (krava)", nakon čega slijedi uzvrat "Je li misliš da se oslobađamo kada umremo?" na papiru su, pretpostavljamo, djelovale genijalno (sumnjamo, ali postoji mogućnost), no neke dijaloge mogli smo prihvatiti tek kada smo zamislili da gledamo neku čudnu hrvatsku verziju YouTube kanala Bad Lip Reading. Taj jezik u filmu djeluje prirodno, nije umjetan, ali opet većina dijaloga kao da odlazi u pješčanu oluju beskonačnih pauzi. Zato bi ovakva priča, uz dorade, vjerojatno dobro funkcionirala kao predstava fizičkog teatra, gdje bi naglasak bio na neverbalnoj komunikaciji, na jednoj adekvatno uređenoj pozornici.

Uzgred, u jednom trenutku Mare poželi da je Đuro odvede u kino, no on uzvraća da kada potroši na ulaznice za svih njih, plati parking i sve ostale troškove dođe mu više od 500 kuna. U engleskom prijevodu to doslovce ispada "više od sto eura". Izgleda da je i prevoditeljima bilo svejedno. Film je razvučen s previše praznina koje ne zna kako napuniti, igra na atmosferu i psihička stanja protagonista i to nije loše, ali to djeluje koliko djeluje, poput šumeće tablete u bazenu. Voljeli bismo vidjeti da su neki likovi bolje razrađeni, primjerice Poljak. Ili sin Gabrijel o čijem životu izvan kuće doznajemo iz uglavnom nepovezanih priča pa kada se na kraju odluči napraviti to na aerodromu, što je opasno po život, (nije nam bilo sasvim jasno o čemu se radi) pitamo se zašto? Zbog toga što mu prijeti izbacivanje iz škole? Ipak, da istaknemo Gorana Navojeca koji kao Đuro djeluje kao da ga je baš briga za sve i u tome je prilično uvjerljiv.

Čak i kad pita suprugu vara li ga, čini to kao da mu je svejedno koji će odgovor dobiti. Navojec ne preglumljuje pa je Đuro kao lik smiren, zbog života odavno primiren i s njim pomiren, ne ide u ekstreme, i baš djeluje kao pravi ravnodušni, poslušni građanin Lijepe nam Naše.

Na programu 67. festivala je i nekoliko dokumentarnih filmova pulskih autora ili koji se dotiču pulskih tema, a prvi koji je bio prikazan je "Erik" Danila Lole Ilića koji je predstavljen u programu Kratka Pula u kinu Valli.

Ilić se ovog filma koji se bavi životom poznatog fažanskog glazbenika Erika Balije prihvatio s velikim entuzijazmom, što se i vidi. Unatoč tome što život provodi u invalidskim kolicima, Baliju ne napuštaju optimizam i psihička vitalnost kojima povremeno suprotstavlja određene, pažljivo izmjerene doze cinizma. On nije naivan, vrlo je realan i doslovce gura kroz život, no da bi se gurao potreban mu je osobni asistent. Balija se ne trudi biti napadno simpatičan, niti ga Ilić želi takvim predstaviti jer više od riječi o Eriku govore njegova djela, njegove pjesme i spremnost da zasvira i zapjeva pred publikom kadgod može.

Kamera ga neumorno prati, a Ilić kroz film podastire Erikove najzanimljivije misli, pogled na život čovjeka koji je osuđen na cjeloživotnu borbu, no kod njega predaja nije jedna od opcija. Zato to nije film samo o jednoj osobi, o dečku koji svira i pjeva u kolicima, to je dokumentarac o dečku u kolicima koji pokazuje da ima nade što je ujedno poruka svim ljudima koji se nalaze u sličnoj poziciji.

Mogao je Ilić u "Eriku" igrati na kartu jeftinih emocija kojima bi raznježio publiku, no uspio je to izbjeći. Film ima samo jedan, pomalo čudan problem. Od tolikog materijala koji uključuje i snimke sa "Supertalenta" na kojem je Balija uspješno sudjelovao, Ilić je prilično znalački istkao priču, ali ta priča mogla je trajati još tri sata ili biti kraća 30 minuta, svejedno. Ima uvod, ima vrhunac, ali fali joj malo dorađeniji treći čin. Taj kraj je trebao biti malo jasnije postavljen da bi film djelovao kao potpuno kompaktna cjelina, iako je "Erik" prilično jasan.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater