Tereza na početku prolazi kroz još jedan spontani pobačaj i jasno je da joj je dosta. Ona želi dijete, ali želi nešto napraviti i od svog života budući da radi u kazalištu, ali ne kao glumica nego šaptačica, što otkrivamo tek pred kraj

Drugi dan 67. Pulskog filmskog festivala imao je u Areni zakazanu projekciju tri filma, a počeo je dvama ženskim filmovima, bilo zato što su žene redateljice, glavne glumice ili pak potpisuju scenarij.

Prvi je bio kratki "Slijedi..." Karle Lulić, komedija smještena u postkataklizmičko doba u kojem na svijetu više nema vode, no četiri gospođe koje nisu umrle od žeđi nalaze načina da ujedine svoje snage i krenu u potragu za život važnom tekućinom.

Kratki film "Slijedi"

To je bio svojevrstan uvod u dugometražni "Tereza37" za koji se režije prihvatio Danilo Šerbedžija na scenarij Lane Barić, koja je odigrala naslovnu ulogu. Opet smo tako dobili jednu priču o ženi u životnoj krizi koja utjehu nalazi u naručjima stranaca od kojih će jedan pokazati i svoje pravo, ružno lice. Tereza na početku prolazi kroz još jedan spontani pobačaj i jasno je da joj je dosta. Ona želi dijete, ali želi nešto napraviti i od svog života budući da radi u kazalištu, ali ne kao glumica nego šaptačica što otkrivamo tek pred kraj.

Tu je klasični lik mirnog supruga, pomorca (Leon Lučev) koji je i sam odustao od nade da dobije potomka. Sve postavljeno, viđeno i uglavnom predvidljivo, no dobro režirano i s likovima koji oživljavaju priču i spašavaju je od potonuća u totalnu dosadu, a to je zasluga i glumica i glumaca kao što su Marija Škaričić, Arijana Čulina, Ivana Roščić, Nikša Butijer, Nataša Janjić, Goran Bogdan i drugih, koji su vrlo dobro odradili svoj posao. Neki od njih se pojavljuju kratko, ali dovoljno da malo osvježe film i lagano poguraju naprijed priču koja umorno hoda i tek malo ubrza na par mjesta. No, vidi se da se na priči i na scenariju radilo, netko je razmišljao o onom što će pokazati kada se kamere uključe, tako da i likovi u filmu postavljaju logična pitanja u situacijama koje na prvu djeluju nejasno.

Ima nekih scena koje djeluju malo zbrzano i nedorađeno, ali očita je sigurna ruka Šerbedžijine direkcije pa se neki prizori na prvi pogled doimaju malo banalno, primjerice kada Tereza sreće Nikolu (Dragoljub Mićanović) s kojim je od prve sekunde jasno da će se upustiti u fizičku vezu, ali taj njihov susret i kasnije cjelokupni njihov odnos prilično je razrađen i uvjerljiv.

Uvjerljivosti pridonose i kadrovi suburbanog Splita koji su mogli biti snimljeni i negdje drugdje, recimo u Šijani ili bilo gdje drugdje. Taj splitski sloj priče pojačava i lokalni govor, no ovo je narativ iz bilo kog grada. Odlično je također što film ne upada u zamku za koju smo bili sigurni da će upasti, a to je kada se pojavi Nikola, za kojeg je odmah jasno odakle je, on sam za sebe kaže da je Srbin, no film ne skreće u lamentiranje o ljubavi nemogućoj zbog nacionalne osnove, nego se tek ovlaš toga dotakne.

"Tereza37"

Ovdje je bitna priča jedne žene i Barićka daje sve od sebe da tu nimalo optimističnu priču, kojoj bi poruka mogla biti ona izreka "Pazi što želiš...", predstavi što uvjerljivije. Ona izgleda obično i u tome i jest poanta. Ona je cura iz susjedstva, živi običan život (premda išaran ožiljcima) i nosi običnu odjeću pa kada se konačno upicani, stavi prozirnu bluzu i novi grudnjak i izađe iz stana, vrati se nakon pola sekunde preplavljena osjećajem nelagode i zbunjenosti. Lana Barić zna kako prikazati te emotivne stupnjeve, premda se jednom ili dva puta u drugom dijelu filma možda malo preglumljuje, no svoj posao glumice, a i scenaristice, obavila je prilično dobro. Osim predvidljivosti ima ovdje nekih standardnih rupa i onih starih pitanja moramo li u pojedinim segmentima pratiti baš svaki korak protagonistkinje, poput scena u liftu koje očito imaju neku simboliku, ali to znači da su prijeko potrebne.

Većina je scena i kadrova na mjestu i na kraju "Tereza37" ispada kao solidan film, ništa više, ali i ništa manje.

Nakon dva igrana filma, bilo je vrijeme za svjetsku premijeru dokumentarca iz grada koji se nikada nije do kraja suočio sa svojim postratnim demonima, a to je Pula.

Film "Mine na plaži: Vergarola" dio je dokumentarne televizijske serije "Nesreća" u režiji Arsena Oremovića koji je i napisao scenarij zaintrigiran nečim što neki nazivaju najvećom pulskom tragedijom nakon Drugog svjetskog rata.

Bio je to 18. kolovoza 1946., kada je od eksplozije mina na pulskoj plaži poginulo više od 60 ljudi, a priču o tome kazuju svjedoci, povjesničari i poznavatelji povijesti. Kadrovi se nižu polako, no priča se sigurnim korakom penje prema vrhuncu, za što je zaslužna sjajna, promišljena glazba Tonija Starešinića zbog koje će neki osjetiti jezu i prije no što se film fokusira na samu eksploziju.

Spomenimo i da je direktor fotografije Kristijan Burlović, koji ima i malu ulogu, a pojavljuju se i još neki pulski glumci i glumice.

Oremović od ove pulske priče ne radi spektakl niti senzaciju, njegov redateljski i scenaristički pristup je hladan i dovoljno distanciran pa opet uspijeva oslikati razmjere ove tragedije tako što se u prvom dijelu fokusira na ljudske sudbine, a u drugom pokušava koliko-toliko rasvijetliti uzroke i istaknuti posljedice.

Pulska priča o Vergaroli

Jedna od njih bila je ta što je eksplozija, kako kaže jedan od svjedoka, "ubila dušu Pule" koja se nakon toga ispraznila, a u to vrijeme je bila podijeljena iznutra. Kod nekih Talijana eksplozija je utjecala na odluku da se grad napusti u vremenu kada još nije bilo jasno hoće li pripasti Italiji ili Jugoslaviji u kojoj se učvrstila komunistička vlast.

U filmu se iznose i priče talijanskih izbjeglica koje su po dolasku u Italiji neki nazivali fašistima i odbijali ih primiti, no čujemo i priče onih koji su u gradu ostali, unatoč tada nesigurnoj budućnosti. "Vergarola" je film koji ne podilazi nikome, objektivan je i daje dovoljno podataka sa svih strana da svatko izvuče svoje zaključke. U njemu se priča o nekim sumnjivim licima, ali i običnim ljudima koji su stradali u eksploziji, kao i o herojima poput doktora Michelettija koji je operirao ljude nakon eksplozije u kojoj su mu poginula oba sina. Ovo nije samo priča o jednom događaju, ovo je priča o ljudima i njihovom gradu i možemo s ove distance sada sjesti u neki kut, na neku klupu ili u neki kafić i razmišljati koliko se Pula promijenila, ne samo koliko su se u njoj promijenile građevine, ulice i parkovi, nego i ljudi koji ovdje obitavaju i možda si postaviti pitanje koliko bi Pula danas bila drukčija da nije došlo do ove eksplozije?

Ima Pula sličnih priča koje tek čekaju da se ožive na filmu ili, kao što su neki već učinili, na kazališnoj pozornici.

Povezane vijesti

• Ipak nije otkazan, nego odgođen: 67. PULSKI FILMSKI FESTIVAL BIT ĆE ODRŽAN POČETKOM RUJNA
• ODBROJAVA SE DO POČETKA FILMSKOG FESTIVALA U PULI Doznajemo kako će se sjediti u Areni i što će sve biti drugačije nego inače
• 67. Pulski filmski festival otvorila je drama redateljice i scenaristice Andree Štake "MARE": IZGUBLJENI U ČEMERU SVAKODNEVICE