Jučer su novinarima prikazana dva filma koji su projekcije imali prvo u Istarskom narodnom kazalištu, a onda u Areni.

"Sitni lopovi" film je Mate Ugrina i da se prvo riješimo slona u prostoriji, od prvog kadra priča se događa u poznatom okruženju. Film je sniman u Puli i dijelu Istre, najveći broj eksterijera snimljen je na Verudeli, a tu su i Valovine, Autobusni kolodvor, pa Zarečki krov itd.

Želje i stvarnost

U središtu priče je Rio, mladić koji, dok ne radi u hotelskom restoranu, krade po plažama i potajice, koliko je to moguće, doživljava avanture tjelesne prirode s drugim dečkima. On živi s bakom i dementnim djedom dok im vrt uništavaju divlje svinje. Baka želi živjeti svoj život, a Rio, izgleda, ne zna što želi, odnosno ni u jednom trenutku to ne kaže jasno i glasno. Puno toga u filmu ostaje neizrečeno i nedorečeno te se redatelj malo previše oslanja na ono što ostaje "visiti u zraku". Tako i za djevojku koju upoznaje na početku, tek na polovici doznajemo da se zove Andrea. Jer to možda i nije važno? Rio nju uključuje u svoj "hobi", i između njih se razvija... Čekaj malo, je li to oni kod njega doma, u dvorištu, igraju Potapanje brodova? Ni njoj u životu ne ide baš najbolje dok se bavi uređivanjem noktiju, što joj je pak prilika da uvreba žrtvu koju se može opljačkati. Iako se film vuče i ne žuri mu se završiti, u većem dijelu ima određeni, stabilni ritam pa je šteta što je kraj ostao tako neodređen. Jasno je da na kraju ovakve priče nitko ne očekuje ono "I živjeli su sretno", ali ako se nešto započinje, treba i završiti. Ovako ispada kao da je film zbrzan, kao da se nije imalo vremena sve posložiti, što se možda najbolje vidi u sceni kada Andrea pita Rija što mu je s prstom jer nosi flaster. Zašto barem na sekundu ne vidimo taj prst, kada se već spominje? Ako nije bitan, zašto se spominje? Više puta su mi se takva pitanja vrzmala po glavi dok sam pratio "Sitne lopove" i pritom dodatno pokušavao shvatiti što predstavljaju te nesretne divlje svinje.

Skoro pa svjetski

S druge strane, animirani film "Kristalni planet" (režija Arsen Anton Ostojić), koji je otvorio sinoćnu večer u Areni, ne da je jasan nego svoje ekološke poruke gura u lice, jer je namijenjen djeci s idejom da bude vrlo pedagoški i poučan i u tome je suptilan poput nakovnja koji vam padne na prste. Od prve sekunde, film uvodi gledatelja u zaplet i još dok ste pojeli drugu ili treću kokicu već vam nudi antagonistu, beskrupuloznog kapitalistu koji ne voli životinje i još se kandidira na izborima za koje se očekuje da će ih premoćno osvojiti. On je debeo i s čudnim brkovima te tjera Vala Novaka, novog inženjera koji na Kristalni planet dolazi s kćerkom, da odmah krene raditi. Kćerka Rea je ipak dovoljno pametna i osim što naslućuje da nešto ne štima, želi se pošto poto vratiti na Zemlju. Međutim, onda upoznaje Andyja, njegovu mamu, ekološki osvještenu opozicijsku aktivisticu Sandru i otkriva novi svijet ispod površine u kojem obitavaju neki vrlo zanimljivi životinjski likovi poput slatkog šesteronožnog Burgyja. "Kristalni planet" je možda malo premračan u početku, no pokušava se iskupiti u završnici gdje će odvratni kapitalist dobiti po... imovini. Ovo je film za djecu, a ne horor, na svu sreću, s dovoljno humora i zanimljivih likova te nekih malo čudnih scenarističkih rješenja kojima se pokušalo zagletati scenarističke pukotine (zbilja, zašto Burgy ponekad zna govoriti, a ponekad ne?) Vizualno, film djeluje skoro pa svjetski. Čini mi se da sam u samo jednoj sceni primijetio da zvuk dijaloga ne prati animaciju, što je možda i krivi dojam, no sve je vizualno dobro povezano, izglancano, a i likovi djeluju dovoljno živo, dok se priča trudi da ne bude prekomplicirana, što ne znači da je uvijek logična, ali ipak ne vrijeđa ničiju inteligenciju.

Povezane vijesti

• PULA U PRESTIŽNOM SVJETSKOM DRUŠTVU: Arena uvrštena u top 10 najljepših svjetskih kina na otvorenom
• FOTO / OTVOREN 68. PULSKI FILMSKI FESTIVAL: Najveći istarski grad odjenuo je svoje filmsko ruho - publika se zaželjela filmova u Areni, prva večer je rasprodana!
• Posveta Radku Poliču kao umjetniku i čovjeku