Tragom bluesa
Fotografirao je Mississippi, Louisianu i Tennessee, a njegova američka priča sada je stigla u Pulu
(Snimio Mladen Radić)
Zanimljivo putovanje kroz jug SAD-a prikazano je na izložbi "Delta – Američki dnevnici" češkog fotografa Pavela Nasadila koji se u galeriji Makina predstavlja s crno-bijelim fotografijama nastalima tijekom njegovih putovanja u deltu Mississippija i njezinu širu okolicu. Regija je to u kojoj je rođen blues i u kojoj duh američkog Juga pulsira i danas pa tako i ove fotografije bilježe živote običnih ljudi, krajolik i kulturu tog jedinstvenog područja, stvarajući vizualni esej o mjestu koje je više stanje uma nego tek zemljopisno područje. Tu svoju foto priču ukoričio je i u obimnu, lijepo opremljenu knjigu koja se može kupiti i u Makini.
Skriveni tokovi
"Sve je počelo kao privlačnost – tiha, a opet postojana – prema mjestu za koje sam čuo samo kroz glazbu, priče i skrivene tokove američke povijesti.
Delta nije tek pojas zemlje uz rijeku; ona je ritam, sjena, sjećanje koje putuje kroz vrijeme. Prelazio sam granice saveznih država, lutajući kroz Mississippi, Louisianu, Arkansas, Tennessee, Alabamu i Kentucky; kretao sam se od gradova do malih mjesta, tragajući za odjecima priča – onih izgovorenih, ali i onih prešućenih.
Susretao sam ljude koji su me pustili u svoje živote: glazbenike, zakupnike zemlje, pastore, poljoprivrednike, beskućnike, one pune nade. Fotografirao sam gospel pjevače okupane jutarnjim svjetlom, ulične kutove bremenite tišinom, poljoprivrednike na ručku u lokalnim trgovinama te krajolike koji su djelovali istovremeno zaboravljeno i vječno. Svako putovanje produbljivalo je moj osjećaj da ne bilježim samo mjesto, već da se usklađujem s njegovim duhom", napisao je Nasadil u najavi i opisu izložbe.
Na prvo putovanje za ove fotografije krenuo je 2020. godine.
- Bilo je to baš na početku COVID-a i nisam uspio završiti jer sam se morao vratiti. Glavni razlog za odlazak bio je učiti o blues glazbi i otići na mjesta odakle je nastala, a to je Delta. I na početku nije bilo planirano da to bude foto projekt, objašnjava Nasadil, no kako sam se vraćao 2022., ‘23. i ‘25. godine, svaki put po tri tjedna, odjednom je počelo imati smisla napraviti projekt ili knjigu od fotografija. Ta putovanja ne samo da su ispunila, nego su i nadmašila njegova očekivanja tim više što u početku nije znao što očekivati.
- Pronašao sam mjesto koje je puno ljudi koji su tako ljubazni, tako otvoreni i tako gostoljubivi. I ta mjesta imaju toliko kulture, toliko tradicije, toliko američke povijesti da sam se stvarno zaljubio u njega i osjećao sam se kao da kad bih se vratio na ta mjesta, ljudi bi me prepoznavali, pozdravljali. Čak i ako ne znaju moje ime, rekli bi "Zdravo, stranče, želiš li pivo? Dobrodošao natrag". Tako da sam se nekako osjećao kao dio, recimo, dijela toka, dijela konteksta Delte. Što sam više dolazio, to više, sa svakog putovanja koje smo imali, ja i moji prijatelji smo napravili izbor fotografija. I na kraju, većina fotografija je s prošlog putovanja, jer kad počneš, ideš dublje i razvijaš svoj pristup. Pronalaziš sve više i više ljudi. Tako da mislim da od prvog putovanja, da postoji samo jedna ili dvije slike u mojoj knjizi. S drugog putovanja, tri ili četiri, a ove slike ovdje na izložbi su uglavnom s posljednja dva putovanja, kaže Pavel.
Unatoč tome, na kraju je bilo teže fotografirati jer kako kaže, "na početku počneš slikati sve što vidiš. Samo gledaš što je tamo. Ali kao fotograf želiš ići dublje i želiš se povezati s ljudima, a to postaje teže jer moraš komunicirati s ljudima i moraš zaslužiti njihovo povjerenje".
- Moraš im reći tko si, moraš biti otvoren. Ne možeš im lagati jer znaju da ako im lažeš, znaju da i ti lažeš. Zato provodiš više vremena s njima i to je teže nego samo fotografirati nešto što jest, a da ne znaš da to fotografiraš. Dakle, fotografije su više o tome kako ja vidim Deltu nego što su samo fotografije, ako znate što mislim. Dakle, radi se o mom pristupu fotografiji i o tome kako vidim te ljude. Naravno, iako su portreti pozirani, i dalje mislim da su autentični. Trudim se da slike budu autentične, tako da su ljudi koji su na slikama prikazani kao stvarni ljudi. Pokušavam ih proniknuti. Zaista je teško reći, ali mislim da je tu malo i psihologije, kaže Pavel iako ističe da je možda naišao tek na jednu ili dvije osobe koje nisu htjele biti fotografirane, ali samo zato što su bile u nekom emocionalnom stanju. Obično prilazi ljudima s fotoaparatom, ali ih odmah ne fotografira. Kaže da jednostavno počne razgovarati s njima, predstavi se. Kaže tko je, što radi. Možda napravi i koju fotografiju, objasni, a onda, ako im je ugodno, i kada popričaju, pita može li snimiti neke fotografije.
Divni ljudi
- Mislim da sada bolje razumijem blues glazbu. Nisam stručnjak za blues, ali na početku mi je to bila čudna vrsta glazbe. Nikad nisam slušao blues, ali sada se mogu povezati s njim zbog krajolika, zbog ljudi. Jednostavno mi se sviđa, u osnovi. Nije to ništa racionalno. Jednostavno ti se mora sviđati, u osnovi. I shvatiš da je to original moderne glazbe u Americi.
Izložbu su uz autora otvorili voditelj Makine Hassan Abdelghani i pročelnica Upravnog odjela za kulturu i civilno društvo Grada Pule Paola Orlić. Nasadil je napomenuo da je ova izložba posvećena trojici ljudi, jedan od njih je njegov praujak, koji je bio pravoslavni svećenik u Hrvatskoj između 1933. i 1941., stacioniran u Ličkoj Jasenici, blizu Plitvičkih jezera, i tamo je odgojio obitelj, suprugu Desanku i dvoje djece, da bi ga u lipnju 1941. Ustaše zatočile, mučile te je stradao u koncentracijskom logoru Jadovno. Ovo je posvećeno njemu i obitelji, kao i Pavelovom bliskom prijatelju Nevenu Milinkoviću, koji je bio na izložbi i koji ga tjera da stalno dolazi u Hrvatsku.
- Izložbu želim posvetiti i Puli i divnim ljudima, i hvala Paoli što je podržala ovu izložbu. Prava je čast biti ovdje, rekao je Pavel.
Izložba se može razgledati do početka listopada.
