Mađarski redatelj Béla Tarr, jedan od najutjecajnijih autora europske art-kinematografije i autor filmova Sátántangó, Werckmeisterove harmonije i Čovjek iz Londona, preminuo je u 70. godini života, javlja Guardian.

Vijest o njegovoj smrti potvrdilo je Mađarsko udruženje filmskih umjetnika, navodeći da je Tarr umro u utorak "nakon duge i teške bolesti". Obitelj je zamolila javnost i medije za razumijevanje i privatnost u ovim danima žalosti.

Tarr je međunarodnu reputaciju stekao tijekom 1990-ih i 2000-ih godina, kada su njegovi filmovi počeli kružiti svjetskim festivalima i kinotekama. Posebno su se isticali iznimnom duljinom – Sátántangó traje više od sedam i pol sati – te prepoznatljivim stilom obilježenim crno-bijelom fotografijom, dugim kadrovima i sporim, gotovo hipnotičkim ritmom. Često je bio opisivan kao autor mračne srednjoeuropske poetike, iako je sam takve interpretacije odbacivao.

U intervjuu za Guardian 2024. godine, više od desetljeća nakon što se povukao iz aktivnog filmskog stvaralaštva, Tarr je izjavio da su njegovi filmovi često pogrešno shvaćeni. "Mi smo, po mom mišljenju, radili komedije. Može se puno smijati", rekao je tada, dodavši da njegovi filmovi nisu pesimistični. "Pitanje je samo jedno – kako se osjećate nakon filma? Snažnije ili slabije? Ja želim da se gledatelj osjeća snažnije."

Tarr je snažno utjecao na niz redatelja, među kojima su i Gus Van Sant, čiji je film Gerry iz 2002. godine otvoreno nadahnut Tarravim stilom, te mađarski redatelj László Nemes, koji je radio kao njegov asistent na filmu Čovjek iz Londona iz 2008., u kojem je glavnu ulogu tumačila Tilda Swinton. U većini svojih najvažnijih filmova Tarr je surađivao s partnericom Ágnes Hranitzky, isprva kao montažerkom, a od Werckmeisterovih harmonija i kao suredateljicom.

Rođen 1955. godine u Budimpešti, Tarr je odrastao u umjetničkom okruženju – otac mu je bio scenograf, a majka kazališna šaptačica. Kao dijete pojavio se i kao glumac, a već u tinejdžerskim godinama počeo je snimati kratke dokumentarne filmove na 8-milimetarskoj vrpci. Dugometražni redateljski debi imao je 1979. godine s realističkom dramom Obiteljsko gnijezdo, filmom o stambenoj krizi u Mađarskoj.

Njegov autorski zaokret dogodio se filmom Prokletstvo iz 1988., nastalim prema scenariju koji je napisao zajedno s književnikom Lászlóm Krasznahorkaijem, s kojim će ostvariti dugogodišnju i ključnu suradnju. Slijedila je adaptacija Krasznahorkaijeva romana Sátántangó, a potom i međunarodni proboj s filmom Werckmeisterove harmonije iz 2000. godine, koji je dodatno učvrstio njegov status jednog od najradikalnijih filmskih autora svoga vremena.

Posljednji film, Torinski konj, Tarr je snimio 2011. godine. Riječ je o asketskoj priči o ocu i kćeri koji žive u krajnjem siromaštvu, a sam autor opisao ga je kao film "o težini ljudskog postojanja i monotoniji svakodnevnog života". Nakon toga povukao se iz režije.

Kasnije se posvetio produkciji i obrazovanju, a 2013. godine u Sarajevu je osnovao filmsku školu film.factory, u okviru koje je producirao niz studentskih filmova. U više navrata kritizirao je političku klimu u Mađarskoj pod vlašću Viktora Orbána, ističući da mu je rad u takvom okruženju postao sve teži.

Béla Tarr iza sebe je ostavio mali, ali iznimno utjecajan opus koji je trajno obilježio svjetsku autorsku kinematografiju.

Povezane vijesti

• MUP odbacio nove optužbe o nasilju nad migrantima
• Die Welt: Otišao je Kaiser, naš prvi i posljednji autoritet
• Guardian zbog rasizma i teorija zavjere neće više objavljivati na X-u