Sirovi pir smatra se modernom superhranom, no čini se da su i Kelti cijenili i koristili tu prapšenicu i jednu od najstarijih žitarskih kultura na svijetu, ustanovili su arheolozi s njemačkog Sveučilišta Hohenheim.

Upotreba sirovog pira u prehrani otkrivena je još u 17. stoljeću, no zrnje pronađeno u keltskoj naseobini u Eberdingen-Hochdorfu najstarije je dosad otkriveno, kazali su arheobotaničari Mariana Berihuete-Azorin i Hans-Peter Stika s Odjela za molekularnu botaniku u Hohenheimu. 

Rezultate istraživanja objavili su u stručnome časopisu Journal of Archaeological Science.

Njemački stručnjaci vjeruju da su Kelti već u 5. stoljeću prije Krista koristili sirovi pir, a riječ je o zrnju prikupljenom prije nego što je u potpunosti dozrelo i posušilo se nad ognjem od bukova drveta.

"Moguće je, primjerice da su se klimatske prilike pogoršale, zbog čega je lokalno stanovništvo moralo pokupiti zrnje s polja jer bi se ono u suprotnom raspalo", rekao je Stika.

Prednost pira za lokalno je stanovništvo bila u tomu da se moglo pobrati i mjesec dana ranije, u slučaju kad su zalihe od prethodne godine bile već gotovo u potpunosti potrošene. 

Usto je dio usjeva uspijevao i u krajevima u kojima su vladala kratka i vlažna ljeta, pojasnio je Stika.

Pir potječe iz Azije gdje se uzgajao još 5000 godina prije Krista. Proširio se u Europu, a tamo su ga osobito cijenili stari Grci i Rimljani.

Danas mu popularnost raste u cijelom svijetu jer je riječ o izvornoj žitarici koja nije industrijski promijenjena poput pšenice.

Za razliku od pšenice, lakše je probavljiv i nutritivno bogatiji. Gluten u piru ima sasvim druga svojstva od pšeničnog glutena i ne utječe negativno na zdravlje, a prikladan je i za ekološku proizvodnju.

Povezane vijesti

• Po savjet o zdravoj prehrani dva puta mjesečno
• Predavanje o zdravoj prehrani predškolaca
• Preporučenih pet obroka dnevno ima 32,8 posto hrvatskih učenika