Moj otac je održavao crkvu, zvonio je tri puta na dan, a istovremeno s ostalim mještanima brinuo se o stablu, priča Marija Zlatić smiješeći se pred fotoaparatom. Njezin osmjeh, živost u njezinim očima, jednak je mladom lišću na krošnjama. Poput stabla i ljudi ne stare na jednak način

Lipa u Slumu na Ćićariji je vjerojatno jedan od najpoznatijih primjeraka višestoljetnih stabala koji čuvaju stražu na našem poluotoku. Ma koliko se Istra mijenjala stabla ostaju, ne obazirući se na prevrtljivost ljudskih sudbina.

Sjedim u kužini gospođe Marije Zlatić. Oko mene na zidu vise uokvirene slike stare lipe. Prstom mi pokazuje litrat lipe pokrivene snijegom, a nešto dalje slika je stabla s razvijenom krošnjom prije zadnje temeljite sječe. Obiteljska kuća Marije Zlatić nalazi se nekoliko metara od višestoljetnog stabla.

- To je kuća predaka moga muža. Ovaj dio zgrade je sagradio njegov djed Marko Zlatić 1892. godine, kaže mi gospođa Marija koja je rođena u Slumu 1934. godine. Pored lipe nalazi se crkvica posvećena sv. Mateju, a Marija Zlatić mi slikovito objašnjava odnos između stabla i vjerskog zdanja.

- Ne znam je li lipa gledala kako grade crkvu ili je pak crkva pratila kako sade lipu, pita se Marija.

Na konzoli kamenoga rebrastog svoda romaničke crkvice uklesana je glagoljskim slovima 1555. godina.

Simbioza crkve i stabla

Pitao sam botaničara Slavka Branu, predsjednika istarskog botaničkog društva za starost stabla. Po njegovoj procjeni lipa može realno imati oko petsto godina života.

- Možda i nešto više, ali do sad nisu izvršena detaljnija istraživanja. Imate primjera lipa koje imaju i sedamsto do tisuću godina, ali mislim da je ova naša nešto mlađa, veli mi Brana.

Dakle, lipa i crkva žive u simbiozi već pet stoljeća. Još ne znamo tko je stariji.

- Moj otac je održavao crkvu, zvonio je tri puta na dan, a istovremeno s ostalim mještanima brinuo se o stablu, priča Marija smiješeći se pred fotoaparatom, a njezin osmjeh, živost u njezinim očima, jednak je mladom lišću na krošnjama. Poput stabla i ljudi ne stare na jednak način. Vrijeme je za biljke i za ljudski rod relativna kategorija. Kad je pitam da li su kao djeca skakali po lipi ona odmahne rukom a oči zaiskre:

- Svaki smo dan visili po njoj, sve su se naše igre događale na njoj i oko nje. Od kada je ja pamtim ona je tri puta temeljito posječena.

Lipa u Slumu je karakteristična po tome što je deblo prekinuto na pola. U šuplju srž mještani su ugradili dva potporna zida od kamena i cementa. Dvije najsnažnije grane povezane su sponom za zatezanje.

- Šuplja srž je davno pukla sama od sebe pa je stablo ostalo na kori. To su takve vrste, unutrašnjost se osuši, a život teče kroz koru. Lipa je po tome jednaka murvi. Potporni zid ne smeta, to je uobičajena intervencija da bi se stablo sačuvalo i štitilo od narušavanja, objašnjava Brana.

Kameno srce

Lipa ima kameno srce, ali to joj očito ne smeta jer živi na kori. Stabla se i po tome razlikuju od čovjeka koji, kad mu se crv uvlači u dušu ona ishlapi, gubi se i tijelo bez srca propada.

- Deblo je puklo daleko prije nego što sam ja rođena, sjećam se iz priča mog djeda da je lipa jednako izgledala kao danas, veli mi Marija Zlatić. Rascjep podsjeća na udar groma, no lipa se raspolovila pod teretom starosti. Prirodno se rascjep sve više širio sve do trenutka kada su mještani intervenirali i ugradili kameno srce.

Danas Slum broji dvadesetak stanovnika. Neke su kuće srušene, a druge spašene građevinskim pothvatima. Na jednom kućnom pragu zatekao sam mještanina kako kosi travu. Zove se Darko, rođen je i odrastao u Rijeci, a sa suprugom je restaurirao kuću svojih predaka pa se vikendom vraća u obnovljenu djedovinu.

Škola iz 1895.

Nedaleko lipe nalazi se zapuštena zgrada bivše osnovne škole koju su mještani izgradili davne 1895. godine zahvaljujući financijskoj pomoći Družbe sv. Ćirila i Metoda koja je utemeljena 1893. s ciljem razvoja hrvatskog školstva u Istri.

- Moj je otac rođen 1906. godine i tada je školu pohađalo osamdeset mališana. Pored škole nalazila se kuća u kojoj je živio nastavnik. Ja sam rođena pod Italijom u vrijeme kada su hrvatske škole zatvarane. Imala sam talijansku učiteljicu porijeklom s juga Italije, priča mi Marija Zlatić.

Jedno sam vrijeme proučavao razdoblje uspostave talijanske vlasti i redovito posjećivao pulsku Sveučilišnu knjižnicu kako bih preko požutjelih stranica tadašnjih listova ušao u dubinu nakaradne talijanske državne politike koja se okomila u prvom redu na izgrađeni hrvatski školski sustav.

Prelistavajući dnevni list Istarska riječ, u jednom broju iz veljače 1923. godine pronašao sam dirljivo pismo listu mještana Sluma posvećeno njihovom nastavniku. U krucijalnoj godini za hrvatsko školstvo u Istri, kada se proces zatvaranja i talijaniziranja škola dovršava, mještani su ispratili sljedećim riječima odlazak njihovog nastavnika koji biva premješten na novi zadatak:

Narodni učitelj

"On je bio prvi naš narodni učitelj. Svu nadu i sve naše želje uprli smo k njemu. A on, došao je k nama mlad, vatren, pun života i snage. Došao je k nama pun ljubavi i u čvrstoj vjeri odlučio da će se svim svojim bićem posvetiti našoj djeci. Došao je k nama u tmini. Svuda oko nas je bila noć. Nismo znali ni pisati ni čitati. Naporan je bio njegov rad. Morao je orati tvrdu ledinu, još nikada izoranu njivu. Otvarao je srce povjerenoj djeci, svome narodu. Otvarala su se srca njegovih učenika. U toj duševnoj tami, postala nam je škola jedinim svjetlom. U tom mrtvilu i neznanju postao nam je on živom iskrom. Dao se svim silama na posao oko kulturnoga napretka i odgoja našega naroda. Nije poučavao samo malenu školsku djecu, nego i starije mladiće i djevojke. Nije žalio truda, produljio bi svoju obuku večernjim tečajevima i pohađanjem škole u nedjeljama. Naučio nas je upoznati našu milu, ali slatku narodnu pjesmu, što je odavna spavala na dnu naših srca....”

Memorija

U pismu se nije navodilo ime nastavnika i o njemu doznajem sad u kuhinji Marije Zlatić. Zvao se Josip Sirotić (1885-1976) i bio je rodom iz Sovinjskog Polja. Stigao je u Slum 1904. godine po dovršetku učiteljske škole u Kopru i ostao sve do 1923.

- Naslijedila sam sjećanje na njega preko priča mojih roditelja. Bio je duša od čovjeka, svi su ga voljeli i poštivali, puno je za nas učinio, veli mi Marija Zlatić.

Htio sam se prošetati s njom do stare lipe, ali ona teško hoda, služi se štakom pa sam je pri odlasku samo fotografirao u dvorištu obiteljske kuće. Dok se lipa obnavlja preko novog lišća to čovjek čini posredstvom memorije. Valja vjerovati da je to tako.

Povezane vijesti

• Zlatne Mellani Sabo i Dora Erceg
• Stoljetna lipa bit će posječena zbog gradnje kružnog toka
• Učenici Lipe govore njemački: potvrdio Goethe-institut