Prema podatcima Svjetske banke za 2020. godinu, u Ukrajini živi 44.134.693 stanovnika. Popisom iz 2001. utvrđeno je da su najbrojniji Ukrajinci (78 posto), a potom Rusi (17 posto) kojih je najviše na Krimu, u istočnoj Ukrajini i gradovima. Ostale veće etničke skupine su Bjelorusi, Moldavci i Krimski Tatari, Bugari, Mađari, Rumunji i Poljaci, Armenci i Grci, čiji je udio 0,6-0,2 posto. Židovi su se uglavnom iselili 1990-ih, sada ih je 0,2 u odnosu na 0,9 posto 1989.

Izvan zemlje živi nezanemariv broj Ukrajinaca, od Rusije, SAD-a i Kanade do Moldavije, Kazahstana i Bjelorusije. Prema platformi ARDA, 2015. godine stanovnici Ukrajine izjašnjavali su se najviše kao pravoslavci i grkokatolici, a ostali su rimokatoličke, protestantske, muslimanske, židovske i drugih vjera. Stanovništvo se intenzivno iseljavalo krajem 1980-ih te između 1994. i 2004., no posljednjih petnaestak godina bilježe više useljenih nego iseljenih, uglavnom iz Rusije, Moldavije, Uzbekistana i Bjelorusije.

Jedini je službeni (državni) jezik u toj zemlji ukrajinski iz skupine istočnoslavenskih jezika, drugi slavenski jezik po broju govornika, a njih je više od 45 milijuna. Ukrajina je zapravo višejezična, jer njezini stanovnici još govore ruski, rumunjski, madžarski, poljski, krimskotatarski, bugarski, gagauski (oko Odese) i druge jezike, a pravo nacionalnih manjina na korištenje vlastitog jezika navedeno je u Ustavu i Zakonu o nacionalnim manjinama iz 1992. Znakovit napredak učinjen je 15. svibnja 2003. ratifikacijom Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima (ukupno 13), a dodajmo da je UNESCO krimskotatarski, karaimski i krimčatski ili judeokrimski proglasio ugroženim jezicima.

Jezično je pitanje stoga oduvijek bilo iznimno osjetljivo za ukrajinsko društvo, što se redovito potvrđivalo u izbornim kampanjama, no izrazita politizacija jezika posebice je došla do izražaja nakon ruske aneksije Krima i potpore ustanku proruskih separatista u istočnom dijelu 2014. godine. Dok se na istoku smatralo da su govornici ruskog jezika sve više diskriminirani, govornici ukrajinskog jezika težnju za dominacijom ruskoga vidjeli su kao ostatak sovjetskog razdoblja i oružje za potkopavanje ukrajinskog identiteta.

Najintrigantniji je upravo odnos između ukrajinskog (prevladava na zapadu) i ruskog (prevladava na istoku i jugu) kao dvaju najraširenijih jezika u toj multietničkoj zemlji, koji se koristi(o) kao manipulativno sredstvo u brojnim unutarnjim političkim sukobima i raspravama. Budući da je Ukrajina bila stoljećima u sastavu Ruskog Carstva i SSSR-a, ruski jezik povijesno je uživao viši društveni status. Upravo zbog poveznica s ruskim identitetom i činjenice da Ukrajinci nisu kontinuirano imali svoju državu, došlo je do jezične asimetrije. Ukrajina je proglašena samostalnom 24. kolovoza 1991. i tada je gotovo 50 posto djece u školi pohađalo nastavu na ukrajinskom jeziku, da bi ih 2012. godine bilo 82 posto.

U popisu stanovništva 2001. godine 67,5 posto navelo je ukrajinski kao materinski jezik (30 posto isto je tvrdilo za ruski jezik), dok ih se u anketi Centra Razumkov 2017. (bez područja Krima, Luganska i Donjecka) 68 posto tako izjašnjavalo. Zanimljivo da je 17,4 posto sebe smatralo dvojezičnim (ukrajinski i ruski), odnosno 14 posto ruskim izvornim govornicima. Jedno drugo istraživanje iste godine pokazalo je da 60 posto Ukrajinaca u dvojezičnom okruženju smatra da se ukrajinski jezik upotrebljava u formalnim situacijama, dok ih 40 posto prepoznaje izrazitu uporabu ukrajinskog jezika u trgovinama, kavanama, javnom prijevozu, obiteljskom i prijateljskom okruženju. Budući da većina stanovništva, posebice u velikim gradovima, dobro govori oba jezika - postoji i njihova mješavina pod nazivom suržik - nezahvalno je odrediti čvršće granice ruskog jezika u Ukrajini, kao što je to moguće u Švicarskoj gdje su kantonalne granice triju jezika jasne.

Danas brojni Ukrajinci uključivanje ruskog jezika u potpisivanje i ratificiranje Europske povelje smatraju političkom pogreškom, jer tvrde da ruski nije manjinski jezik koji treba zaštititi od nestajanja, što je jedan od temeljnih ciljeva ove povelje Vijeća Europe.

Zakonom o jezicima u Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Ukrajini (1989.-2012.), iz razdoblja prije stjecanja neovisnosti, ukrajinski je proglašen službenim jezikom, ali je ruskom bio zajamčen status kontaktnog jezika (radi komunikacijskog povezivanja naroda unutar SSSR-a), čime je regulirana dvojezičnost u svim javnim aktivnostima. No, u praksi je to uglavnom podrazumijevalo dominaciju ruskog jezika, čak i isključivu uporabu u mnogim područjima djelovanja.

Potom je 10. kolovoza 2012., u doba proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, objavljen Zakon o načelima jezične politike u državi, kojim je obuhvaćeno 18 jezika, ali s ruskim kao službenim jezikom u 13 od 27 administrativnih jedinica u zemlji. Izazvao je žučnu raspravu u opoziciji, među građanima i dobrim dijelom stručne javnosti, jer su ga smatrali ozbiljnim oružjem u borbi za političku podjelu ukrajinskog društva. Budući da je njime bilo predviđeno da manjinski jezici mogu dobiti poseban status regionalnih jezika, pod uvjetom da njihovi govornici čine najmanje 10 posto stanovništva na tom području, opozicija je zahtijevala povećanje tog udjela na 50 posto, što bi ruski jezik ograničilo tek na tri područja, Krim, Donjeck i Lugansk.

Regionalni bi se jezici pritom upotrebljavali na lokalnim sudovima, u školama i drugim vladinim institucijama. Premda su se u Zakonu izravno navodili nazivi "regionalni" i "manjinski jezici", bilo je jasno da cilja na gotovo jednaku uporabu ruskog i ukrajinskog jezika. No, Revolucija dostojanstva 2013./14., poznata kao Euromajdan (Majdanska revolucija za europsku integraciju Ukrajine), usmjerila je nadasve mlade da zauzmu stajalište o prestižnijem ugledu ukrajinskog jezika. Stoga ne iznenađuje da su članovi Parlamenta (ukr. Verkhovna Rada) glasovali 23. veljače 2014. za opoziv Zakona iz 2012., ali je Oleksandr Turčinov, privremeni predsjednik nakon bijega Janukoviča iz zemlje, odbio potpisati njihovu odluku tako da je Zakon ostao na snazi.

Dva dana poslije parlamentarne odluke pojedini intelektualci stali su u obranu ruskog jezika, smatrajući takvo zakonsko rješenje napadom na prava govornika ruskog u Ukrajini, u čemu su mnogi analitičari prepoznali dodatni okidač za proruski separatizam na istoku zemlje. U lipnju iste godine novoizabrani predsjednik Petro Porošenko nazvao je spomenutu odluku pogrešnom te se u inauguracijskom govoru stanovnicima Donjecka i Luganska obratio na ruskom, izražavajući tako potrebu za ujedinjenjem zemlje. Slogan njegove predsjedničke kampanje 2019. bio je "Vojska, vjera, jezik". No, izgubio je izbore.

U veljači 2018. Ustavni sud je zakon iz 2012. konačno proglasio neustavnim zbog nekih proceduralnih pogrešaka pri usvajanju. Novi zakon Parlament će odobriti 25. travnja 2019. nakon dva čitanja i uloženih više od 2.000 amandmana, a stupit će na snagu tek 16. srpnja s osnovnim ciljem reguliranja uporabe ukrajinskog kao službenog jezika u cijeloj zemlji. Potpisao ga je predsjednik Porošenko prije nego što je predao vlast Volodimiru Zelenskom. Inače, Zelenski je izvorni govornik ruskog jezika, to mu je materinski jezik, što potvrđuje da jezik u Ukrajini nije nužno odrednica nečijeg političkog određenja.

Novi zakon o službenom jeziku nije se odnosio na privatnu komunikaciju i vjerske obrede pa se pretpostavilo da obični građani ne trebaju očekivati veće promjene. Umjesto toga, njime je regulirana uporaba ukrajinskog jezika u državnim tijelima i lokalnoj samoupravi te kulturnom, medijskom, znanstvenom, poslovnom i drugim sektorima. Od državnih i javnih službenika zahtijevalo se da ga vrlo dobro znaju. U prvoj su se inačici čak spominjali "jezični inspektori", koji bi nadgledali obveznu uporabu ukrajinskog jezika, no zbog negodovanja javnosti, od toga se odustalo u drugom čitanju.

Međutim, ukrajinski jezik i dalje nije bio previše zastupljen u javnom životu pa se moglo čuti da su njegovi govornici diskriminirani u vlastitoj zemlji. Zanimljiva su pravna nastojanja iz 2016./17. u smjeru uvođenja jezičnih kvota za medijski prostor, jer je Parlament izglasao obveznu zastupljenost najmanje 75 posto TV programa na ukrajinskom jeziku, iako je u stvarnosti, prema nekim izvorima, taj postotak bio manji (39 posto), u korist ruskog jezika. Istraživanje Međunarodnog instituta za sociologiju u Kijevu 2017. godine pokazalo je da 50 posto ispitanika radije čita knjige na ukrajinskom nego ruskom jeziku, a gotovo tri puta više njih čita novine na ukrajinskom nego na ruskom.

Novim zakonom iz 2019. od TV kuća i filmskih distributera zahtijevalo se da osiguraju 90 posto sadržaja na ukrajinskom jeziku te da se najmanje 50 posto knjiga te novina i časopisa tiska na ukrajinskom. Računalni programi su također morali imati sučelje na tom jeziku, iako je zakonom bila dopuštena i uporaba ne samo engleskog nego i drugih službenih jezika EU-a, čime je ukrajinska vlast isticala svoje europske ambicije. U znak potpore izglasavanju novog zakona o jeziku stotine njih mahalo je nacionalnim zastavama ispred Parlamenta i s transparentima na kojima se čitalo da je jezik oružje i pitanje nacionalne sigurnosti. Bio je to povijesni trenutak na koji su Ukrajinci čekali stoljećima, istaknuo je jedan od autora Zakona.

No, Venecijanska komisija, glavno savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja, iste 2019. uputilo je primjedbu na zakon zbog "neravnoteže između promicanja ukrajinskog jezika i očuvanja prava nacionalnih manjina na njihov jezik, to jest zaštite manjinskih jezika". Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je da je novim zakonom otvoreno najavljen rat ruskom jeziku. Kremlj je zatražio raspravu o tom pitanju u Vijeću sigurnosti UN-a na dan inauguracije predsjednika Zelenskog, što su europske članice u dogovoru sa SAD-om odbile, predlažući ruskoj strani naknadni termin sastanka. Euro-američkoj odluci o izostanku rasprave tog dana usprotivile su se Kina, Rusija, Južnoafrička Republika, Ekvatorijalna Gvineja i Dominikanska Republika, dok su Indonezija, Obala Slonovače, Kuvajt i Peru bile suzdržane.

Ruski veleposlanik pri UN-u negodovao je zato što je ruski jezik "izguran"' iz Ukrajine, a Vijeće sigurnosti optužio za cenzuru. Mnogi, međutim, poput Michaela Mosera sa Slavističkog instituta pri Sveučilištu u Beču, smatraju da bi upravo taj novi zakon istinski omogućio ukrajinskom jeziku jedinstven status u državi te pridonio njegovoj konačnoj standardizaciji.

Povezane vijesti

• Rusija bi mogla prekinuti diplomatske odnose s Ukrajinom
• Ukrajina upozorava svoje državljane da ne putuju u Rusiju
• Rusija ponovno otvorila Kerčka vrata za plovidbu NAKON SUKOBA S UKRAJINOM