MetroPula - Robert Matteoni

Miki Pula, 10 godina


Kad me kolegica s Radio Maestrala nazvala i pristojno se predstavila kao Kristina, nisam slutio da će mi otkriti nešto iz moje profesije, a o čemu nisam baš vodio računa.

Preciznije rečeno, nisam niti znao da je 2. srpanj Dan sportskih novinara, pa me tim povodom pozvala na razgovor. Bilo je to ugodnih pola sata čavrljanja temu sportskog novinarstva, odnosno sporta i njegova značaja u svakodnevnom životu. Išao sam malo prostudirati priču o tom datumu, pa sam tako naučio da se prvi neslužbeni dan profesije dogodio prije točno 100 godina. Tada su se na Olimpijskim igrama u Antwerpenu prvi put sportski novinari u većem broju okupili na jednom mjestu, odnosno sportskom događaju. Četiri godine kasnije, u Parizu, 80 akreditiranih novinara iz 29 zemalja uspjelo je institucionalizirati svoje udruženje. AIPS, Association de la Presse Sportive.

Prva stotka

Možda je stvar lošeg statusa, kojeg sportsko novinarstvo društveno ima već desetljećima, što sam, eto, prvi puta saznao za priliku da obilježim "naš dan". Profesija je to koju sam od prvog dana biranja znao da je ono što si želim. Nakon prve od 40 godina, koliko je radim, znao sam da je podcijenjena. Bilo je tako u bivšoj Jugi, a tako je, i još gore, sada u Hrvatskoj. Pogotovo otkako su digitalnim dobom svi postali (sportski) novinari. Prva stotka profesije je prošla, ali sam uvjeren da druge neće biti. Pogotovo ne u okvirima profesionalnih uzusa koju sam upoznao i učio od velikih novinara iz 1980-ih godina. Koji su bili vodilja, inspiracija, autoriteti, zaštitnici vjerodostojnosti profesije.

Razgovor o tih 40-ak godina u novinarstvu potakao me na podsjećanje mnoštva događanja, doživljaja i sjajnih ljudi. Imao sam privilegiju proći cijeli svijet, izvještavati s najvećih natjecanja, gledati uživo najbolje igrače u povijesti, najjače reprezentacije i momčadi. Imao sam čast intervjuirati i razgovarati s mnoštvom velikana nogometa. Od 1954. godine 65 puta birala se Zlatna lopta, koju je osvojila 43 nogometaša. Držim svojim trofejima to što sam ekskluzivne intervjue odradio s njih 16. Bilo je zaista fantastičnih doživljaja, ali meni je uvijek najdraži dio posla bila lokalna priča. Naša pulska. I zato sam, prebirući po arhivama memorije, neku simboliku tog mog doživljaja "dana profesije" locirao u djelu, i liku naravno, Mirka Ostovića.

Za sve nas koji smo ga poznavali, gledali uživo kako igra nogomet, bili mu suigrači, ili kroz vrijeme kolege i prijatelji, on je bio Miki. Zašto Miki Ostović? Zato jer sam kroz njegovu priču zapravo povezao sve svoje faze nogometne i profesionalne, ali i obične, svakodnevice. Miki je istinski vrijedan pojma legende nogometne Pule. Njega sam spazio kada sam prvi put u životu gledao utakmicu (Istra-Rijeka 1971. - 1:0) uživo. Bio je mali u odnosu na druge, ali je skakao najviše od svih na terenu. Kad god bi jurio s loptom, publika na starom Comunaleu se dizala na noge. Bio je utjelovljenje junaka stripa o sitnom siromašnom engleskom talentu Nipper Lawrenceu, koji će s Blackportom ostvariti svoje snove. Snove, koje smo mi kao klinci imali. S devet godina sam otkrio Mikija Ostovića i nisam mogao niti slutiti koliko ćemo se u budućnosti družiti. Koju godinu kasnije već sam skupljao lopte na Istrinim utakmicama, po kiši i vjetru, po sparini i hladnoći. Opet koju godinu kasnije igrao sam u juniorima protiv seniora i Mikija. Opet koju godinu kasnije bili smo u istoj momčadi. Prvo u Istri, a koju godinu kasnije i u Uljaniku.

Sve te godine Mikija Ostovića doživljavao sam s velikim strahopoštovanjem. Iako je on zapravo bio tako dobra duša, da bilo koja aluzija na strah zapravo zvuči deplasirano. No, nisam mogao promijeniti taj pristup. I kad smo si već bili dobri kao suigrači, i kad smo išli na piće, i kad se ponašao kao da se znamo sto godina, on je za mene bio i ostao "onaj Miki". Šajeta, kako se čakavski govori za strijelu, munju. Onako sitan i naoko nejak, Miki je letio terenom. Neustrašiv, brz, strahovitog skoka i udarca glavom, a opet prgav i borben, pravi nogometni otrov za suparnike, neraskidivo vezan za Pulu i Istru. Ako mislite da pretjerujem, na krivom ste putu.

Mali iz parka

Miki je rođen u Podravskoj Slatini i, kako piše kroničar i tog doba Anton Percan, s nepunih godinu dana s majkom je preselio u Pulu. I nikad više nije htio otići, iako će ga nogometni talent dovesti u iskušenje više puta. U parku pored Žute škole, tamo gdje su se okupljali i senatori Park Avenije 69, stalno je igrao s vršnjacima. S 12 godina će početi u Školi nogometa Tehnomonta, kod Tončija Blaškovića, jednog od najvažnijih aktera razvoja nogometa u Puli poslije Drugog svjetskog rata. Sa 14 godina je Miki već igrao za juniore Istre, a navršio je tek 16 kada ga je iskusno oko Alda Drosine prepoznalo kao potencijal za seniorsku momčad. Debitirao je u Ljubiji, protiv Rudara 1968. godine, u tadašnjoj Drugoj saveznoj ligi.

Kad je otišao u vojsku 1969. godine, u Zaječar, čelnici tamošnjeg Timoka odmah su reagirali i registrirali ga za svoj klub u Drugoj ligi. Vidjeli su ga brojni treneri u svojim nacrtima, ali Miki se vratio u Pulu i ostao. Za Istru je odigrao najviše utakmica od svih, čak 521 prvenstvenih, uz 400-tinjak prijateljskih. Postigao je službenih 175 pogodaka! Brojke koje nikad nitko nije, i sigurno više neće ponoviti, u Puli. Kad je 1984. godine zaključio važniji dio karijere, iz Istre je otišao u Uljanik. Jer to je bila logika obzirom da je Miki svoj radnik vijek proveo u brodogradilištu Uljanik. Vozio je viljuškara i, kako mi uvijek priča guru pulskog juda Toni Ilić, koji je s njim radio i bio veliki prijatelj, nije bilo veće ljudine od Mikija. Logika je bila da nakon igranja uči djecu nogometu u Uljaniku i Pula ICI-ju. Nažalost, Miki je početkom trećeg milenija obolio. No, borac po prirodi, koji se nikad ne predaje, prkosio je teškoj bolesti jedno desetljeće.

Inspiracije mladima

Prije točno dva tjedna, 20. lipnja, navršilo se deset godina da Mirko Miki Ostović više nije među nama. Nije, nažalost, doživio kompletnu izgradnju stadiona koji nosi ime po njegovom učitelju Aldu Drosini. Da se mene pita, po njemu bi se nazvao ili pomoćni teren, ili jednu od tribina, ili nešto treće, što bi (o)dalo nužan respekt tom sjajnom igraču. I ne samo zato što je bio odličan, nego i zato što simbolizira nogometnu i svaku drugu privrženost Puli. Miki je mogao ići za boljim ponudama, ali zbog obitelji, vezanosti za grad i klub Istru, nije to nikad učinio. Financijski je lošije prošao, ali emotivno je uz svoju familiju, prijatelje i rutinu svakodnevice, bio ispunjen čovjek. I rekorder za sva vremena.

Zalijevati memoriju na takve aktere trebala bi svaka sredina koja drži do sebe. I pogotovo ona koja tako inspirira mlade. U svim tim poveznicama, od 1970. godine, do danas, unutar kojih je i 40-ak ljeta profesije, Mikijeva priča je nit koja je povezuje. Prije par dana u Koprivnici još je jedan 16-godišnjak debitirao u dresu pulskog (prvo)ligaša. Mateo Lisica ima nešto od Mikija Ostovića. Prvi korak, startnu hitrinu, promjenu pravca. To su važni elementi. Nužni su borba i Mikijev karakter prgavosti, pokazati da nema straha pred nikim, i svijest da vrijeme radi za njega. Najvažnije je da se ne povodi za pričama. Mateo mora još puno učiti i ostati ponizan kao što je to bio do sada. Ima pred sobom velike mogućnosti da napravi važne stvari, samo treba biti strpljiv i posvećen. Bit će lijepo pisati i o njegovom razvoju, kao i o dečkima iz pionirske generacije koja je prva (iako neslužbeno) praktični prvak Hrvatske. Iz Pule se može. Kako bi Miki Ostović govorio, "mikino, di ćeš bolje nego ovdje…".


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini