Možda to nije jedini takav slučaj u Istri, ali ovaj u Rovinju, gdje je Valbruna sport na igrališta na kojima se djeca bave sportom postavio plakate sa savjetima kako da se roditelji ponašaju, i više je nego za svaku pohvalu. Valbruna sport mnogima je održala dobrodošlu lekciju koja podrazumijeva pedagoški, odgovoran i edukativan pristup roditeljima čija se djeca bave sportom. Onaj tko na svoje sportske terene, poput Valbruna sporta, postavi plakate s jasnim porukama da „trener trenira, sudac sudi, dijete igra, a roditelji se samo zabavljaju“ društveno je odgovoran.

U Valbruna sportu poštuju svoju i tuđu djecu kojoj upravo kroz sport žele osigurati razigrano djetinjstvo. Prepoznaju da cilj dječjeg bavljenja sportom nije samo osvajanje nekakvih prvih, drugih ili trećih mjesta, nego je to promocija zdravog i za dijete smislenog života. Sport djecu uči životu, samodisciplini, poštivanju grupe i integraciji u nju. Djeci koja se bave sportom potrebno je osigurati krajnje primjereno ponašanje njihovih roditelja koje je najbitnije udaljiti s tribina dok se odvijaju treninzi.

Ima tome već koja godina kad je HNK Rijeka na ulazu u svoj nogometni kamp stavio ploču s jasnom porukom roditeljima da su oni odgovorni za svoju djecu do ulaza, a klub nakon što djeca uđu u kamp. Čista, jasna i nedvosmislena poruka koja ima svoj smisao i razlog. Kad se djeca natječu roditelji mogu navijati, ali pristojno i uz poštivanje suparnika.

No, ima nažalost nemali broj roditelja koji pretjeranim aktivizmom i pritiskom na djecu i njihove trenere prenose svoje frustracije zbog nerealiziranih sportskih ambicija. Roditelji tako neprimjerenog pa i nastranog ponašanja sigurno misle da su bili veliki talenti, ali im je uvijek netko kriv što se nisu realizirali i naplatili. Takvi su roditelji opterećenje svojoj, ali i ostaloj djeci. Zbog takvih se roditelja opravdano postavljaju plakati poput onih na igralištima Valbruna sporta.

Naravno da dio roditelja uživa u bavljenju svoje djece sportom. Oni vole svoju djecu i poštuju njihov izbor sporta. Takvi roditelji poštuju ograničenja i mogućnosti svoje djece i ne očekuju od njih da postanu olimpijci ili profesionalci. Takvi roditelji djeci ništa ne nameću i nije im teško čekati dijete satima u autu dok ne završi trening. Takvim roditeljima prioritet je fizičko i mentalno zdravlje njihove djece koje se osigurava kroz bezbrižno i zabavno bavljenje sportom. Takvi roditelji neće plaćati i podmićivati trenere da bi im djeca igrala u prvoj ekipi niti će zvati trenere kako bi s njima komentirali nastup svojih mezimaca. Takvi roditelji navijat će za svoje dijete i kad gubi i kad dobiva, naučit će dijete da je pobjeda kao i poraz sastavni dio i sporta i života.

Takvi će roditelji djecu kroz sport pripremiti za život sa svim njegovim dobrim i lošim stranama, s pravdom i nepravdom s kojima će se njihova djeca cijeli život suočavati. Takvi roditelji pomoći će djeci da očvrsnu, dobiju samopouzdanje i poštuju svijet i ljude oko sebe. Takvi roditelji kroz sport nikada neće projicirati svoje bolesne ambicije na djecu. U svojoj djeci i njihovom eventualnom sportskom uspjehu ne traže izlaz iz financijske situacije ili povrat uloženog novca. Sreća da su takvi roditelji u manjini, ali ih ima… I previše. Svi to znamo.

Povezane vijesti

• Na Politehnici se trajno zagubila akademska hrabrost. I čast
• Istra su i Hamza i Boris Ružić i obitelj Delić