Štrajk radnika Uljanika i 3. maja isprovocirao je i nekoliko javnih pitanja što će ih nezadovoljni škverani nerado čuti, a svakako ih neće prihvatiti. Uz sveopću podršku njihovom neupitnom pravu da dobiju zarađenu plaću, za što se prije njih borilo još tisuće zaposlenika raznih istarskih tvrtki, sve su češća pitanja treba li Puli, Istri i Hrvatskoj brodograditeljski div koji guta javni novac, ili bi ipak bilo jeftinije zatvoriti škverove i na taj način drastično razmrsiti Gordijev čvor izgradnje brodova u Hrvata.

Dva ugledna stručnjaka, ekonomist Andrej Grubišić i nekadašnji direktor prodaje Uljanika Mladen Klasnić u javnost su ovih dana iznijeli upravo takve, alternativne ideje o budućnosti Uljanika i 3. maja, ali i sve ostale hrvatske brodogradnje koja se temelji na državnim jamstvima i sudjelovanju države u očuvanju bivših privrednih divova koji su danas ekonomski patuljci.

Grubišić se, s pozicija liberalnog kapitalizma koji u hrvatskom gospodarstvu ne postoji jedino u brodogradnji, pita zašto bi porezni obveznici sufinancirali izgradnju brodova u privatnim brodogradilištima, i to na način da oni pokrivaju gubitke, dok privatni vlasnici i uprave za sebe uzimaju profite. Mladen Klasnić, čovjek koji je izgradio Berge Istru i druge velike brodove u pulskom škveru, na N1 televiziji kaže kako je bilo puno jeftinije još 1991. svakom radniku u brodogradnji dati pola milijuna kuna otpremnine, nego potrošiti 30 milijardi kuna državnih sredstava da bi sada imali Uljanik na dnu, a Brodosplit u rukama "obrtnika".

Očito, štrajk i prosvjedne šetnje uljanikovaca Pulom potakle su i drukčija razmišljanja od onih da škver mora ostati pod svaku cijenu i da se u njemu, kako reče jedan od tamošnjih sindikalnih lidera, moraju graditi brodovi, za razliku od "Viktora Lenca" koji živi od remonta. Uljanik se mora suočiti sa stvarnošću, iako njegovi radnici traže i K-15, kako se još za socijalizma nazivao regres za godišnji odmor.

Druga strana priče o Uljaniku obuhvaća i pitanje odgovornosti članova nadzornog odbora, uprave i direktora. Njih bi mali dioničari i država kao vlasnik četvrtine dionica mogli tužiti za nanesenu štetu po važećem Zakonu o trgovačkim društvima. Dakle, za štetu bi odgovarali i sindikalisti iz nadzornih odbora koji danas predvode prosvjed protiv samih sebe. Uljanikovci se trebaju pogledati u zrcalo gdje se vidi i milijardu i dvjesto milijuna kuna prošlogodišnjih gubitaka, ovogodišnjih 895 milijuna kuna minusa, te potom odgovoriti na neugodno pitanje – treba li održavati takvu brodogradnju? Prođe li plan restrukturiranja u Bruxellesu, ne treba očekivati da bi strateški partner financirao "smrt kapitalizma" koji su radnici Uljanika poželjeli na jednom transparentu što ga nose ulicama.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961