Čelnici Uljanika na čelu s Karlom Radolovićem investirali su zato što su bili svjesni da će za dugoročno preživljavanje kompanije biti nužna diversifikacija i iskorak iz osnovne djelatnosti. Baš kao što su u Adrisu shvatili da od duhanskog biznisa ne mogu živjeti dovijeka, tako su u Uljaniku razmišljali da brodogradnja treba biti temelj, a razne investicije izvan nje ekonomska nadgradnja i budućnost. Razlika je u tome što je Adris privatna firma, a Uljanik je većinu svog vremena bio društveni, odnosno državni

Imena, brojke, firme, gradovi, brodovi… Toliko je toga za prisjetiti se i ispričati, a sijede glave okupljene za stolom oko svog nekadašnjeg direktora i nakon desetak i više godina mirovine još uvijek funkcioniraju kao savršeno uhodana poslovna cjelina. Upravljački stroj za koji nema ni najmanjih tajni kad je brodogradnja u pitanju i na koji se ni nakon svih ovih godina po tom pitanju nije nahvatala ruzina. Tečna priča, predlažu sami, bez zabranjenih pitanja, zastaje samo dok se pokušavaju prisjetiti imena nekog od "bezveznjaka" s kojim su se sudarili negdje tijekom svih tih godina, ali ni u jednom trenutku ne gubi fokus kad pričaju o gradnjama, ljudima ili projektima. Ponosni su na učinjeno, ali boli ih sve ovo što se s Uljanikom događa danas. Svjesni su da su njihovi nasljednici napravili puno grešaka, ali ne prihvaćaju da se zbog toga danas bez argumenata vuče kroz blato čitava novija povijest brodogradilišta.

Uljanik, kažu Karlo Radolović i njegovi ljudi, ni u jednom trenutku dok su se oni nalazili za njegovim kormilom, nije stajao u mjestu i tražio ili očekivao bilo čiju pomoć. Probijali su se i gradili svoju poziciju na tržištu brodova, ali i radili na projektima i idejama za koje su vjerovali da bi u nekoj budućnosti mogli biti potporni stupovi koji će osigurati stabilnost brodogradnje.

Prostor Uljanika

Izgradili su turističko naselje Punta Verudelu i nove hotele u Crikvenici i Lovranu. Bili su najveći ulagači prilikom izgradnje nove pulske zračne luke. Investirali su kako bi u bivšoj državi "prevarili" inflaciju i od hotelijera osigurali devizna prava da bi mogli uvoziti neophodni repromaterijal, ali i zato što su bili svjesni da će za dugoročno preživljavanje kompanije biti nužna diversifikacija i iskorak iz osnovne djelatnosti. Baš kao što su u Adrisu shvatili da je duhanski biznis vrlo profitabilan, ali da od njega ne mogu živjeti dovijeka, tako su i u Uljaniku, kažu Uljanikovi veterani, razmišljali da brodogradnja treba biti temelj, a razne investicije izvan nje ekonomska nadgradnja i budućnost. Razlika je u tome što je Adris išao u ekspanziju kao privatna firma, a Uljanik je to pokušao još u vrijeme dok je sve bilo društvena imovina. Nije prošlo jer ni u bivšoj državi, kao ni u današnjoj, očito nikad nije bilo previše sluha ni volje za to. Nije bilo razumijevanja da se investicijski potencijal Uljanika izlijeva izvan okvira brodogradilišta.

Turizam se već tada naslućivao kao nova velika šansa, ali Radolović i njegovi nekadašnji suradnici s gađenjem odbacuju tvrdnje da se taj turizam trebao događati unutar zidina Uljanika. Ideja je bila da se ta veza ostvari širenjem kompanije u turističku djelatnost i njezinim razvijanjem na puno pogodnijim prostorima od industrijske zone u centru grada. Takvih neiskorištenih zona, kažu, i tada, a i danas, oko Pule ima i više nego dovoljno da bi bilo kome uopće padalo na pamet da na području Uljanika razmišlja o gradnji hotela s pet zvjezdica. Odmahuju i kažu: "Ma kakav hotel ili turistički kapaciteti, ta ideja je glupa", a zatim iz topa ispaljuju i svoj razlog za jedan takav zaključak. "Ni jednom od nas ne bi palo na pamet noć provesti u hotelu iz kojeg vidik ujutro puca na industrijska postrojenja, a svaki od nas je obišao svijet po nekoliko puta i znamo o čemu pričamo jer smo po hotelima proveli značajan dio svoga života". Sam prostor Uljanika, kaže Radolović, nije trebalo dirati i on je uvijek trebao ostati industrijsko jezgro raznih proizvodnih djelatnosti s kojima će se nadopunjavati i koegzistirati brodogradnja.

Povezane vijesti

• Nakon više od desetljeća šutnje, KARLO RADOLOVIĆ ZA GLAS ISTRE PROGOVARA O PULSKOM BRODOGRALIŠTU ULJANIK
• "MORA SE PROGLASITI STEČAJ. DRUGOG SPASA NEMA, PA NI DA SE PLJUNE MILIJARDU DOLARA. Ali treba financirati izgradnju tri broda koji su sada u Uljaniku. To je šansa za preustroj i opstanak!"
• ČITAJTE DRUGI DIO INTERVJUA S KARLOM RADOLOVIĆEM: O razgovorima s Franjom Tuđmanom, Ivanom Jakovčićem, preustroju Uljanika kroz "morsku željeznicu"...