Pula se danas na groblju oprašta od Saida Muaremija, među građanima jednostavno poznatijeg kao Mujo. Svojedobno je Mujo, koji je u Pulu doselio iz BiH, dobio nadimak "šaptač golubovima" i baš taj nadimak nije nimalo slučajan. Godinama smo ga susretali u središtu grada; naoko samog, ali gotovo uvijek u pratnji i društvu golubova za koje je u njegovim džepovima uvijek bilo hrane. Osim toga, kako je slabo čuo, čest je bio prizor Muje s mobitelom na uhu s kojeg su se nejasno prepoznavali zvukovi sadržaja koji su mu držali pažnju. Prepoznatljiv u svojoj tihoj prisutnosti bio je doista sastavni dio gradske svakodnevice; nenametljiv i vjeran svojoj rutini. Bez obzira na vremenske uvjete, redovito je dolazio u centar kako bi nahranio ptice koje su ga, činilo se, prepoznavale i čekale. Nije zaboravljao ni na mačke koje su živjele uz njega i za koje je također uvijek brinuo. Upravo su ti trenuci, kako su govorili oni koji su ga bolje poznavali, za njega imali posebno značenje. Sad, kad su se građani Pule oprostili od njega, neminovno se pitamo jesu li njegovi leteći i četveronožni prijatelji, u za nas njihovom nepoznatom poimanju ljudskog roda, shvatili da je zauvijek otišao jedan od njih. Jedan od onih kojemu je stalo.

(Arhiva Glasa Istre)

Živio je skromno i povučeno, u svojoj kamp prikolici u Šijani, daleko od uobičajenog gradskog ritma i činilo se da je time potpuno zadovoljan. Njegov život upravo i jesu obilježavale jednostavne navike i briga za golubove i mačke, koje možda nisu iskazivale zahvalnost svojstvenu čovjeku, već su ga jednostavno, tako slično i njemu samom, u svojoj blizini tiho i prihvaćale. Muju smo u gradu mnogi pozdravljali, iako možda nikad nismo s njime razmijenili neku drugu riječ, jer, ako postoje prizori koji se uklapaju u prepoznatljivu vizuru grada, to je svakako bio prizor Muje s vrećicom u ruci dok hrani svoje brojne leteće prijatelje.

Ovaj umirovljenik svakoga je dana pješačio i desetak kilometara od svoje kamp kućice, sve do centra i nazad. Hranu je kupovao od svoje skromne mirovine. Sad već davne 2019. godine, doživio je prometnu nesreću u kojoj je imao slomljena rebra i kuk. Zajednica je iskazala svoju brigu i mar za Muju i tih dana. U bolnici je onomad proveo dvadesetak dana, nakon čega je prebačen u ustanovu za starije iz koje je odlučio samovoljno otići, ponajprije zbog svojih životinja. Izjavio je tada kako su životinje divne te da koliko on njima pomaže, toliko pomažu i one njemu. Ta je ljubav ostala najvažniji dio njegova života, do posljednjih dana.

(Arhiva Glasa Istre)

Pula je kroz vrijeme i dekade uvijek bila sklona titulirati svoje gradske legende te svaka od tih legendi nosi neku snažnu priču. Legende su često snažne i utjecajne, a ponekad, kao što je to u slučaju Muje, toliko osebujne svojom pojavom i porukom da ostavljaju trag. Skromnost i nenametljivost su vrline koje u ovom užurbanom svijetu i ambicionim stremljenjima često nepravedno zanemarujemo, a briga za manje tim više zaslužuje da se Muje s naklonosti prisjećamo. Neki u gradu žele otići korak dalje i drže da on to zaslužuje.

Naime, nakon vijesti o smrti Saida Muharemija, u redakciju je stiglo pismo čitatelja koji predlaže da se ovom prepoznatljivom liku pulske svakodnevice oda trajna počast. Po njegovim riječima Mujo nas je podsjećao na dobrotu, rutinu i čovječnost. Na tom tragu predlaže inicijativu za trajno obilježavanje mjesta na kojem je Mujo provodio svoje vrijeme. Kao neke od mogućih rješenja predlaže postavljanje klupe, spomen-ploče ili drugog simboličnog znaka koji bi podsjećao na čovjeka kojeg su mnogi, iako ga nisu osobno poznavali, godinama smatrali dijelom grada. "Nije tražio ništa, a dao je mnogo - osjećaj topline i prepoznatljivosti svima koji su ga gledali", poručuje ovaj čitatelj.

Kakva će biti odluka i hoće li ovakva ideja pasti na plodno tlo, ostaje nam da pričekamo. Do tada nam nitko ne brani da ga se sa simpatijama prisjećamo, pa i spomenemo ga u nekoj od gradskih priča. Međutim, jedno možemo ustvrditi s priličnom sigurnošću; golubovima i mačkama će nedostajati. Nedostajat će i dobrom djelu naših sugrađana kojima je zapeo za oko ovaj nenametljiv 82-godišnjak, potpuno zaokupljen svijetom kojeg je vidio svojim očima. Kroz te je oči i naš svijet bio neko bolje mjesto.

Život iz njegove perpektive

Mujo je jako puno vremena provodio u Pevexu te ga tamo znaju svi djelatnici, a tako je bilo i na sam dan kad je završio u bolnici. Prethodno je ostavio svoj mobitel na punjenje, kao što je to i inače znao činiti. Naime, iako već navikli da će se kao i uvijek vratiti, iz te se šetnje Mujo nije više vratio. Kako saznajemo, mobitel će vjetrojatno preuzeti Crveni križ i pokloniti ga nekom potrebitom. Budući da je Mujo jako puno fotografirao s njime, postoji inicijativa da se te fotografje i iskoriste kao uspomena na život iz njegove perspektive, ali i možda za bolje poznavanje osobnosti našeg tihog sugrađanina.

Osim ovog mjesta, svakodnevno je dolazio i u Zoo Centar Pipi u centru grada u kojem nam tamošnja djelatnica Irena priča kako je svakog jutra kupovao pšenicu za golubove. Bio je iznimno ponosan i sve što je imao, davao je za svoje životinje. O svojim je potrebama tek skromno brinuo. Premda nisu svi bili sretni jer je Mujina prisutnost značila i prisutnost brojnih golubova koje neki i ne vole, Irena nam veli da će njoj u trgovini i u kvartu zasigurno nedostajati. U centru grada možda će još poneka ruka nahraniti golubove, ali to više nikada neće biti Mujina ruka.

Povezane vijesti

• Županija i Grad dogovorili formiranje radnog tima koji će se baviti vlasničkim restrukturiranjem Kaštijuna d.o.o.
• Istra prvi put izrađuje plan za volonterstvo: Građani i udruge pozvani da sudjeluju u kreiranju smjera razvoja
• Pula se oprašta od Muje, čovjeka kojeg su svakodnevno pratili golubovi