"Što svi tako viču, što se to dešava, zašto su svi vani, zar se igra neka utakmica", pitala me tijekom jednog koncerta ozbiljne glazbe starija posjetiteljica, a dok je istovremeno vani trajalo nogometno ludilo, jer je reprezentacija igrala posljednju utakmicu u skupini na Svjetskom prvenstvu. Na koncertu, istina, nije bilo toliko posjetitelja, no puno više ih je bilo, primjerice, u nedjelju navečer, također za jednog koncerta klasične glazbe, kada se igrala "infarktna" utakmica za plasman u četvrtfinale. Važnija od zadnje utakmice u skupini.

"Druga" događanja nastavljaju se u Puli i okolici prema rasporedu, neka su već davno zakazana, i prije nego što se znalo hoće li repka izboriti daljnji plasman, kako će biti plasirana i s kime će i u koliko sati igrati. Istina, neke se manifestacije, sada kada se prvenstvo dobro zahuktalo, prebacuju u ranije termine, jer ipak, najsporednija stvar na svijetu postaje i najglavnija.

Naravno, niti su svi ljudi ljubitelji nogometa, iako, kada se igraju svjetska ili europska prvenstva i kada reprezentacija dobro krene, svi odjednom postaju navijači, eksperti i prognozeri. I jednostavno se rodi jedna sasvim posebna atmosfera zajedništva, navijanja, euforija poveže ljude, sve ostalo postane nebitno, svi problemi prelaze u drugi, pa i treći, četvrti plan.

No, premda je sve i svugdje u znaku nogometa, te se ne može gledati telku bez reklama, najava i komentara o nogometu, a s društvenih mreža bombardiraju nas objave i statusi o pobjedi, njezinom sjaju te zasluzi svakog pojedinca u svemu tome, ipak, vjerovali ili ne, postoje ljudi koji nisu u tijeku i koji ne znaju za utakmice niti ih one zanimaju.

I to ne samo pripadnice nježnijeg spola (dakle dame, šjorice, gospođe, budući da sintagma nježniji spol nije više in), jer i među ženskim rodom ima vatrenih navijačica. Vjerovali ili ne, ima i muškaraca raznih životnih dobi koje nogomet jednostavno ne zanima.

Neki će reći da je to iz razloga, jer se zadnjih desetak, dvadesetak i više godina sve otelo kontroli, jer nogometaši previše zarađuju te zato što nogomet više nije samo zdrava sportska igra, gušt za navijanje i okupljanje navijača (i navijačica) u birtiji, pored velikog ekrana te komentiranje i analiziranje kvalitete igre.

Nogomet su sada i (zaboravljene) istine, suđenja, tjeralice, veliki transferi, enormne zarade, igre i bitke sponzora, televizijska prava, sinkope, afere i obilje svega, motivirat će neki razlog zbog čega sada više ne gledaju bubamaru. Ili pak neki će reći da je to iz razloga što su drugi sportovi, aktivnosti, rezultati, uspjesi zapostavljeni, i što im se ne daje takva pozornost kao nogometu. A i u svemu drugome uloženi su trud, rad, odricanja.

No, niti jedan drugi sport ne uspijeva, barem kod nas, toliko ujediniti ljude, tako ih spojiti, približiti, navest ih da zajedno strepe, da se živciraju ispred ekrana, psuju, viču, slave, skaču zaboravljajući na sve drugo, kada ništa drugo, osim pobjede nije više važno. Tada se stvara neko zajedništvo koje je inače vrlo rijetko u drugim situacijama prisutno.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961