Priča o sretnom posvajanju

PULSKI POSVOJITELJI: U domu su nam je doslovno dali u ruke uz bočicu i pelenu, i rekli da možemo ići!

| Autor: Robeto RAUCH
Unsplash

Unsplash


Tada je, desetak godina unazad, bilo bitno dobiti informaciju u kojem je domu dijete koje se može posvojiti. Slučajno smo došli do jedne žene koja nam je rekla za dvoje djece u Sisku i zamolila nas da ne kažemo od koga smo to saznali. Odmah smo sjeli u auto i krenuli, a tamo su nas najprije pitali: Otkud vam ta informacija?. Htjeli su nas pristojno odbiti, ali smo bili uporni i rekli im da ne idemo dok nam ne izdaju rješenje da barem pogledamo dijete. Uspjeli smo, pa smo se sljedećih nekoliko dana stalno vraćali i bili uporni, shvatili su da to zaista želimo. Kada je stiglo rješenje, u domu su nam je doslovno dali u ruke uz bočicu i pelenu, i rekli da možemo ići. U sjećanju mi je ostala medicinska sestra koja joj je na odlasku rekla: Ideš na more!, prepričavaju nam pulski roditelji koji su s nama pristali podijeliti izazovno iskustvo posvajanja djeteta. Njihovu su kćer, koja danas kroči u tinejdžersko razdoblje, posvojili još prije desetak godina, dok je bila šestomjesečna beba. Ovo je priča usvajanja sa sretnim završetkom, prepuna obostrane ljubavi, za razliku od slučaja u Novoj Gradiški koji je po brutalnosti i tragičnom ishodu zaprepastio javnost.

Hrvatsku je zgrozila nedavna smrt dvoipolgodišnje Nikoll koja je, nakon što je uspješno udomljena, vraćena biološkoj obitelji zbog čijeg je odnosa prema njoj na kraju i preminula. Kao kontrast ovakvim ekstremnim slučajevima, kojih nažalost u današnjem hrvatskom društvu ne manjka, odlučili smo provjeriti kako stvari stoje u jednoj normalnoj, funkcionalnoj pulskoj obitelji koja je posvojila dijete. Njihove identitete, ponajprije zbog nekolicine maloumnih komentatora na društvenim mrežama, ipak nećemo iznijeti u javnosti.

Činjenica da je njihova kćer posvojena, govore nam roditelji, za njih nikad nije bila tabu. Rekli su joj to još dok je bila jako mala. Na posvajanje su se, kažu, odlučili nakon nekoliko neuspjelih pokušaja umjetne oplodnje. Prvi je korak - dobivanje potvrde o tome da su podobni za posvajanje - protekao prilično glatko. Predali su zahtjev i ispunili nekoliko psihotestova "još iz doba Jugoslavije" te nakon šest mjeseci dobili rješenje. Problem je, nastavljaju, krenuo nakon toga.

- Danas to funkcionira drugačije, postoje liste čekanja gdje ljudi otprilike znaju kada će doći na red. Desetak godina unazad to nije tako funkcioniralo. Kada smo dobili rješenje, morali smo zvati domove po Hrvatskoj i praktički si tražiti dijete. Zato je i bilo bitno imati informaciju o tome gdje su djeca koja se mogu posvojiti. Bilo je tu svega. Jedan nam je dom u Dalmaciji poručio da oni ne priznaju Centar i da svako dijete pripada isključivo biološkim roditeljima. Rodite si dite, rekli su nam! Problem je bio i što puno djece nije imalo riješene papire kako bi ih se odmah udomilo. Od šezdesetak djece u domu, uz našu je kćer samo još jedno dijete imalo takvu potvrdu, kažu nam roditelji.

Kada su konačno krenuli za Sisak, roditelji nisu ni sanjali da će se nazad vratiti s djetetom u naručju.

- Nismo ništa imali sa sobom, a tamo su nam dali bočicu i pelenu. Bilo je ljeto i jako toplo. Vraćali smo se s njom za Pulu i stali na benzinsku kod Rijeke da joj prvi put promijenimo pelenu. Zapišala nam je cijelo zadnje sjedište, a mi samo stajali i gledali. Odjednom smo bili roditelji, kažu nam.

Danas činjenica o posvajanju rijetko dolazi do izražaja. No ne i nikad, govori nam otac.

- Rijetko je zanima nešto u vezi toga, ali ponekad postavi pitanje iz vedra neba! Večeramo, pričamo kako je bilo u školi, a ona će odjednom: Zašto sam ja kao beba završila u domu? Ponekad kaže da joj je žao što je ona drugačija. Sto puta sam rekao da bih dao sve što imam samo da joj nismo morali reći da je posvojena. Znam, bilo bi samo gore da smo joj to prešutjeli, ali jednostavno ti ne bude svejedno, negdje te uvijek kopka kako se ona osjeća zbog toga, kaže nam.

Roditelji usvojene djevojčice ističu da bolje dijete nisu mogli dobiti. Ispunjenje je svih njihovih očekivanja, svega o čemu su maštali kao budući roditelji.

- Besprijekorna je, funkcionira k'o po špagi. Jako je organizirana i odlična u školi. Sama nam govori: "Moram imat sve petice u školi da mogu biti kirurg", zbog čega smo često mi ti koji joj kažemo da se malo opusti. Usput trenira sportove, uči jezike, volontira, i sve na svoju ruku. Ništa je ne tjeramo, želimo samo da bude sretna. Trudili smo se jedino ne tetošiti je previše. Sve je morala zaslužiti. Mora shvatiti da život nije bajka i da neće dobiti sve na gotovo. Manjih problema imamo tek oko mobitela i televizije, kao i kod svih vjerojatno. To joj ponekad ograničavamo, poručuje nam otac, dok majka zaključuje kako je ona ipak blaža.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater