Postoje ljudi koji stvaraju magiju. Nastaje iz ljubavi i predanosti. Ona je samozatajna, suptilna, nježno dopire i pretvara obično u neobično. Na takvom principu djeluje i pulska dizajnerica Doris Kolić kada svoju energiju i sate i sate rada pretvara u magiju modne linije Alique Tricot. Iza nježne i ženstvene vanjštine dizajnerice krije se gotovo inženjerska preciznost koju koristi u krojenju pletenine i snaga muške ruke koja je potrebna za šivanje kože kojom stvara galanteriju.

Alique Tricot dugogodišnja je modna linija o kojoj se zna više u inozemstvu nego kod kuće. Njezina trgovina u Zagrebačkoj ulici u Puli ujedno je i radionica, malo skriveno mjesto za ljubitelje dobroga stila. Ona se ne reklamira. U izlogu ne stoji niti jedna kreacija, samo velika fotografija njezina modela. Trenutno je i jedna šalica. Nakon pletenja, šivanja torbi, posljednji kreativni izazov bila je izrada velikih ručno rađenih keramičkih šalica koje su nastale u suradnji s renomiranom pulskom umjetnicom Brankom Legović.

Proljetno/ljetna kolekcija je u pripremi. Kakav rad i preciznost! Jedan dio haljine koja stoji na lutki plela je šest-sedam sati. Vrhunski kreativac i perfekcionist stvara komade koji su tako napravljeni da se daju u nasljeđe. Proizvodi onaj efekt koji je nekada imala Arena trikotaža, koja opet u velikoj proizvodnji nikada nije postigla ono što Alique Tricot uspijeva - originalnost, dizajn koji je gotovo neponovljiv, jer svaki je komad unikatan. Ručno su to rađeni komadi u koji su utkani sati rada. Sve je krojeno na mašini.

- Izrađujem materijal koji kasnije oblikujem, objašnjava i dok radi pazi na svaku očicu. Pokazuje mi da ih ručno skida kako bi mogle padati. "To je čista matematika. Gledam da mi je iznutra i izvana podjednako lijepo", veli Doris koja ništa ne prepušta slučaju. I taj šav koji djeluje kao greška zapravo je nesavršeno savršen. Rad je ručni, a materijali organski. "Ovo je 100 posto merino vuna koja je toliko obrađena da se koristi za donje rublje", pokazuje na bale konca od kojih nastaju ženski, ali i muški modeli.

Upravo je jedan gospodin donio pulover i zaželio tri takva u različitim bojama. Odabrao je materijal, a kod Alique Tricot on je isključivo organski. Koristi 100-postotni kašmir, 100-postotni merino, 100-postotni pamuk, devinu dlaku, alpacu, svilu i lanu vergine.

Plete od malih nogu, a ozbiljno, odnosno profesionalno time se odlučila baviti nakon rođenja sina Aleksa. Bila je u dilemi da li se vratiti na stari posao ili pokušati raditi ono što voli i želi. Kažu da majčinstvo promijeni ženu, tako je i ona odlučila slijediti svoju strast. I nije požalila. Dobro plaćen posao zamijenila je volonterskim šegrtovanjem u modelarnici Arena trikotaže, gdje je radila besplatno i prošla sve procese rada, na svim strojevima, od pletačkog, industrijskog do šivaćeg. Prisjeća se da zaposlenice Arena trikotaže nisu mogle pojmiti njezinu odluku da volontira i uči u njihovom pogonu.

- Aplicirala sam svoje znanje s ručnog pletenja na stroj, veli i pokazuje da radi ono što danas rijetki rade s pleteninom, a to je da kroji na mašini.

Vezana je uz obitelj koja je konstanto prisutna u njezinom stvaranju i to - imenom. Alique Tricot spoj je imena njezine djece.

- "Ali" je skraćenica imena mog sina Aleksa, a Celine smo zvali Keki pa sam je malo "profrancuzila" s Que, otkriva tajnu imena.

Puna je iznenađenja. Pokazuje nam šešir koji je isheklala. Pitamo je kada to stigne. "Navečer kada idem leći. I suprug se čudi kako se nakon cijelog dana pletenja na stroju ne umorim", veli. Vrlo je ugodna, smirena i nevjerojatno radišna. Dokaz su tome čak deset profesionalnih strojeva na kojima radi, od čega su dva za šivanje kože, a ostali za pleteninu i tekstil. Prava je to mala manufaktura u kojoj sve odrađuje - sama. Jedna je od rijetkih koja se bavi pleteninom. Sama dizajnira, kroji i plete.

No, nakon dvadeset godina mekanih i podatnih materijala i nadasve umjetničkih krojeva, koji su poput nje ženstveni, nježni i poput niti naizgled fragilni a opet majstorski izrađeni da traju vječno, opet je izašla iz zone komfora te se odlučila okušati u nečemu sasvim drugačijem - u radu s tvrdom i grubom kožom. I ovoga je puta slijedila neki unutarnji glas. Došlo je spontano.

Debelim je iglama heklala košaru koja je prema njezinoj ideji trebala imati kožne ručke, prisjeća se. Otišla je kod kožara, poznatog pulskog majstora Rifa u radionu i u jednom trenutku je uzela čekić i krenula njim bušiti. On je tada rekao, ti bi, Doris, mogla i sama. I bio je to taj trenutak. Krenula je učiti s njim, volontirati i obrađivati grubu kožu, tesati majstorstvo koje traje već šest godina. Rezultat su torbe koje su spoj vrhunske izrade i estetike. Komad za vječnost.

Imaju onaj neodoljiv miris kože i majstorsku izvedbu, stoga i ne čudi što su poput njezine odjeće završile u raznim dijelovima svijeta - 15-ak ih je u Americi. Naručuju iz Švicarske, Francuske, Austrije, ima svojih obožavateljica u Berlinu. Angažiraju je inozemne modne tvrtke. A Doris je tako skromna. Nema je na društvenim mrežama, osim na Instagramu, ne nose je influencerice, već dame i žene sa stilom iz cijeloga svijeta. Kvaliteta sama nađe svoj put, ne smo do klijentele, već i sjajnih stranica modnih magazina. Tako je netom prije korone izašla u prestižnom modnom časopisu u Vancouveru. Isti je broj izašao u Milanu, New Yorku i Parizu. Privukao ih je njezin rad, sav izrađen ručno. Pletenina koja zahtijeva savršenstvo u Dorisinoj izvedbi ponekad namjerno djeluje nesavršeno i istovremeno stvara torbe koje ne dozvoljavaju grešku i moraju biti - savršene.

Kažu da samo privilegirani rade ono što vole, ali u tom slučaju iza te "privilegije" stoji hrabrost, upornost, izlaženje iz zone komfora i strpljivost. Kaže da je kroz 20 godina, sporo, puževim korakom došla do današnje pozicije. Njezini proizvodi produkt su istraživanja, upornosti i velikog rada i talenta koje je ono zrnce magije s početka priče. No, magiju je odlučila osuvremeniti tehnologijom, odnosno 3D strojem koji bi joj trebao pomoći da ostvari veće količine jer je upravo stvoren za kreatore koji su prevazišli jedan komad, što ona to odavno jest, ali žele zadržati ekskluzivu. No, korona je mnogima poremetila planove pa tako i put njezina toliko željenoga 3D stroja.

- Nakon uplate prve rate dogodila se korona u Kini, gdje se izrađivao hardware za stroj čiji je pak software bio u San Franciscu, a baza u Londonu. Potom se korona dogodila i u Europi, pa Brexit zbog čega je tvrtka iz Londona preselila svoj ured u Luxembourg te su cijelu proizvodnju i pogon prebacili u Španjolsku i stroj se sada izrađuje u Barceloni, prepričava nam Doris putešestvije čudnovatog stroja od kojeg možemo očekivati samo još bolju proizvodnju koja će jednoga dana, šalimo se, nositi oznaku "Mani di Doris".

Povezane vijesti

• Udruga Pank pomaže izbjeglicama: TORBE OD POJASEVA ZA SPAŠAVANJE KOJE SU IZRADILE IZBJEGLICE
• DIZAJN KOJI VOLIMO NOSITI - TORBE IVE KUZMANOVIĆ: Harmoničan spoj nespojivog
• DORIS POTVRDILA RAZLAZ S BORISOM ROGOZNICA Iako već neko vrijeme nismo životni partneri i dalje smo prijatelji i roditelji savršene djece koju smo zajedno stvorili