Teško je uskladiti vrhunski sport i poslovne obveze, te mi četiri tisuće kuna koje ću dobivati kao pričuvni vojnik puno znači, a ide mi i radni staž. Plus je to s financijske strane, da se malo skinem mami i tati s grbače, ali isto sam tako i ponosan što sam dio pričuvnog sastava Hrvatske vojske, rekao je Robert Klačar
Robert Klačar
Uz prisustvo predsjednika Zorana Milanovića, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske, u Požegi je održano svečano polaganje prisege 33. naraštaja ročnih vojnika na dragovoljnom vojnom osposobljavanju u vojarni "123. brigade HV". Prisegu je položio 161 ročnik, 123 muškarca i 38 žena, među kojima se nalazilo i dvoje vrhunskih sportaša, zadarska jedriličarka Mihaela De Micheli-Vitturi i pulski judaš Robert Klačar. Za njih je polaganje prisege značilo i oproštaj s Požegom te će ostatak obuke provesti u matičnim klubovima, dok će preostali ročnici još šest tjedana odraditi u vojarni.
- Okupili smo se 4. veljače i odmah počeli s radom te smo nas dvoje jedan dio obuke odrađivali skupa s ostalim ročnicima, a onda bismo se u određenom trenutku odvojili. Radili smo po posebnom, ubrzanom programu, jer kompletna obuka traje osam tjedana i mi smo u ta dva tjedna što smo bili gore morali ugurati što više stvari. Kad bih navečer pričao s cimerima, vidio bih da sam odradio nešto što je njima na rasporedu bilo tek za nekoliko dana te moram priznati kako je bilo intenzivno, naporno i izazovno, rekao je Robert Klačar.
- Na nogama bi bili od šest ujutro do navečer i malo me iznenadilo koliko je bilo puno teorijske nastave, naročito prvi tjedan. Praktički, pola smo dana provodili u učionici, a drugu polovicu vani na poligonima te sam jedva čekao da sve to završi i vratim se u svoj uobičajeni ritam treninga i natjecanja. No, kad sam položio prisegu, bilo mi je malo žao što je sve gotovo i što neću ostati do kraja u Požegi i odraditi kompletnu obuku. Upoznao sam odlične ljude, stekao dobre prijatelje s kojima sam bio skupa po cijele dane i nije mi bilo svejedno otići od njih.
Uz ubrzanu obuku, član Istarskog borca i najbolji sportaš Grada Pule uspio je odrađivati i judaške treninge.
- Nadređeni su mi izlazili u susret te bih poslije podne dobio dozvolu za izlazak u grad, pa bih otišao u Judo klub Judokan. Tamo uglavnom treniraju samo djeca i nema starijih judaša s kojima bih sparirao, no prvi tjedan je u Požegi bio moj brat Dani koji je spavao u hotelu i s kojim sam trenirao. Nas dvojica bi radili sa strane za sebe, a ako taj dan u klubu ne bi imali trening, njihov bi mi trener dao ključ od dvorane, mi bi odradili svoje i onda bi Dani otišao u hotel, a ja bih se vratio u vojarnu, otkrio nam je Klačar. - Kad se brat vratio u Pulu, drugi tjedan nisam imao judaške treninge, već sam odlazio u teretanu i tamo radio po programu kojeg mi je poslao trener. Mihaeli je s te strane bilo malo teže, jer ona u Požegi nije mogla jedriti pa je samo odrađivala teretanu.
Nakon položene prisege Klačar se vratio u Pulu gdje se nije puno zadržao, jer je već u nedjelju ujutro krenuo put Daruvara na reprezentativne pripreme.
- Nastavio sam raditi po svom uobičajenom programu, jedino što ću do kraja ožujka svakog petka svom instruktoru u Požegi morati slati izvješće o tome gdje sam bio tog tjedna i što sam radio, kako bi oni znali da je sve u redu. Po završetku obuke ostali ročnici će otići negdje na specijalizaciju i postati profesionalni vojnici, dok ću ja kao vrhunski sportaš biti u pričuvnom sastavu i onda je na meni da taj privilegirani status opravdam svojim rezultatima, istaknuo je Klačar, pojasnivši nam i cijelu proceduru koja je dovela do njegovog odlaska u Požegu. - Na osnovu sporazuma o suradnji, unapređenju i razvoju sporta između Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva obrane Republike Hrvatske, pružena je prilika kategoriziranim sportašima, potencijalnim olimpijcima, da se zaposle u vojsci i tako steknu određenu sigurnost, kako bi se i dalje mogli baviti sportom. Teško je uskladiti vrhunski sport i poslovne obveze te mi četiri tisuće kuna koje ću dobivati kao pričuvni vojnik puno znači, a ide mi i radni staž. Plus je to s financijske strane, da se malo skinem mami i tati s grbače, ali isto sam tako i ponosan što sam dio pričuvnog sastava hrvatske vojske, jer je većina naših vrhunskih sportaša prošla ovo što sam ja sada prošao te mogu reći kako sam postao dio elite.