JUDO

PULJANIN ROBERT KLAČAR UŠAO U PRIČUVNI SASTAV HRVATSKE VOJSKE "Većina naših vrhunskih sportaša prošla je ovo što sam ja sada prošao. Mogu reći kako sam postao dio elite"

Teško je uskladiti vrhunski sport i poslovne obveze, te mi četiri tisuće kuna koje ću dobivati kao pričuvni vojnik puno znači, a ide mi i radni staž. Plus je to s financijske strane, da se malo skinem mami i tati s grbače, ali isto sam tako i ponosan što sam dio pričuvnog sastava Hrvatske vojske, rekao je Robert Klačar

| Autor: Ivica C EROVAC
Robert Klačar

Robert Klačar


Uz prisustvo predsjednika Zorana Milanovića, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske, u Požegi je održano svečano polaganje prisege 33. naraštaja ročnih vojnika na dragovoljnom vojnom osposobljavanju u vojarni "123. brigade HV". Prisegu je položio 161 ročnik, 123 muškarca i 38 žena, među kojima se nalazilo i dvoje vrhunskih sportaša, zadarska jedriličarka Mihaela De Micheli-Vitturi i pulski judaš Robert Klačar. Za njih je polaganje prisege značilo i oproštaj s Požegom te će ostatak obuke provesti u matičnim klubovima, dok će preostali ročnici još šest tjedana odraditi u vojarni.

- Okupili smo se 4. veljače i odmah počeli s radom te smo nas dvoje jedan dio obuke odrađivali skupa s ostalim ročnicima, a onda bismo se u određenom trenutku odvojili. Radili smo po posebnom, ubrzanom programu, jer kompletna obuka traje osam tjedana i mi smo u ta dva tjedna što smo bili gore morali ugurati što više stvari. Kad bih navečer pričao s cimerima, vidio bih da sam odradio nešto što je njima na rasporedu bilo tek za nekoliko dana te moram priznati kako je bilo intenzivno, naporno i izazovno, rekao je Robert Klačar.

- Na nogama bi bili od šest ujutro do navečer i malo me iznenadilo koliko je bilo puno teorijske nastave, naročito prvi tjedan. Praktički, pola smo dana provodili u učionici, a drugu polovicu vani na poligonima te sam jedva čekao da sve to završi i vratim se u svoj uobičajeni ritam treninga i natjecanja. No, kad sam položio prisegu, bilo mi je malo žao što je sve gotovo i što neću ostati do kraja u Požegi i odraditi kompletnu obuku. Upoznao sam odlične ljude, stekao dobre prijatelje s kojima sam bio skupa po cijele dane i nije mi bilo svejedno otići od njih.

Robert Klačar

Uz ubrzanu obuku, član Istarskog borca i najbolji sportaš Grada Pule uspio je odrađivati i judaške treninge.

- Nadređeni su mi izlazili u susret te bih poslije podne dobio dozvolu za izlazak u grad, pa bih otišao u Judo klub Judokan. Tamo uglavnom treniraju samo djeca i nema starijih judaša s kojima bih sparirao, no prvi tjedan je u Požegi bio moj brat Dani koji je spavao u hotelu i s kojim sam trenirao. Nas dvojica bi radili sa strane za sebe, a ako taj dan u klubu ne bi imali trening, njihov bi mi trener dao ključ od dvorane, mi bi odradili svoje i onda bi Dani otišao u hotel, a ja bih se vratio u vojarnu, otkrio nam je Klačar. - Kad se brat vratio u Pulu, drugi tjedan nisam imao judaške treninge, već sam odlazio u teretanu i tamo radio po programu kojeg mi je poslao trener. Mihaeli je s te strane bilo malo teže, jer ona u Požegi nije mogla jedriti pa je samo odrađivala teretanu.

Nakon položene prisege Klačar se vratio u Pulu gdje se nije puno zadržao, jer je već u nedjelju ujutro krenuo put Daruvara na reprezentativne pripreme.

- Nastavio sam raditi po svom uobičajenom programu, jedino što ću do kraja ožujka svakog petka svom instruktoru u Požegi morati slati izvješće o tome gdje sam bio tog tjedna i što sam radio, kako bi oni znali da je sve u redu. Po završetku obuke ostali ročnici će otići negdje na specijalizaciju i postati profesionalni vojnici, dok ću ja kao vrhunski sportaš biti u pričuvnom sastavu i onda je na meni da taj privilegirani status opravdam svojim rezultatima, istaknuo je Klačar, pojasnivši nam i cijelu proceduru koja je dovela do njegovog odlaska u Požegu. - Na osnovu sporazuma o suradnji, unapređenju i razvoju sporta između Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva obrane Republike Hrvatske, pružena je prilika kategoriziranim sportašima, potencijalnim olimpijcima, da se zaposle u vojsci i tako steknu određenu sigurnost, kako bi se i dalje mogli baviti sportom. Teško je uskladiti vrhunski sport i poslovne obveze te mi četiri tisuće kuna koje ću dobivati kao pričuvni vojnik puno znači, a ide mi i radni staž. Plus je to s financijske strane, da se malo skinem mami i tati s grbače, ali isto sam tako i ponosan što sam dio pričuvnog sastava hrvatske vojske, jer je većina naših vrhunskih sportaša prošla ovo što sam ja sada prošao te mogu reći kako sam postao dio elite.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter