Poluotok se trese, za Uljanik nema bezbolnog rješenja

Danas ujutro u sedam sati sa zvukom sirene počinje dan kojim starta najznačajnije i najdramatičnije razdoblje u povijesti Uljanika. Tisuće njegovih radnika, umjesto da započnu s radom, krenut će u štrajk, jer im Uprava i Vlada RH, u čekanju potvrde iz Bruxellesa o prihvaćanju plana restrukturiranja, nisu osigurale plaće. No, to je samo kulminacija brojnih problema koji ozbiljno narušavaju stabilnost ovog sustava. Donedavno najbolje i najuzornije brodogradilište u Hrvatskoj, sada s uzdrmanim temeljima i neizvjesnom perspektivom, ulazi u opasno i krizno razdoblje. Za Uljanik nema lakog izlaza. Ne postoji deus ex machina, ne postoji brzo, neočekivano i moćno rješenje kojim se dosadašnja bezizlazna situacija u Uljaniku odjednom rješava na opće zadovoljstvo. Takav bizaran i spasonosni rasplet u Uljaniku se, nažalost, neće dogoditi. Dok kontinentalni dio Hrvatske uglavnom zaziva zatvaranje Uljanika i trajni prestanak državnih intervencija u bilo kojem obliku, Poluotok se trese od straha. Pitanja o Uljaniku je puno, a odgovora malo. Kategoričnih, preciznih odgovora u koje nema sumnje, nema. Evo dokaza.

Uljanik treba spasiti? (Da, ali ne po svaku cijenu, nego pod određenim uvjetima ili ipak po svaku cijenu, bez obzira na sve okolnosti). Uljanika se treba riješiti? (Ne, potreban je istarskom i hrvatskom gospodarstvu, no što ako je njegova realnost proizvodnja brodova s gubicima). Tko je kriv za najveću krizu u povijesti Uljanika? (Brojne okolnosti: stanje na svjetskom tržištu, hrvatske vlade, zadnje uprave, interna organizacija brodogradilišta, razni materijalni interesi, ali sva su opravdanja relativna i mnoga sama sebe pobijaju). Treba li sada tražiti odgovorne? (Uvijek, to je vječni imperativ u potrazi za istinom i pravdom, no ima li to smisla, posebno kad se u ovoj državi nijedna istraga ne zna provesti brzo i efikasno). Hoće li se uopće otvarati istrage? (Trebalo bi ih otvoriti, naravno, ali teško je u to vjerovati, jer se u ovakvim i sličnim situacijama previše kalkulira i uvijek postavlja pitanje - koliko je to pametno i što bi sve moglo izaći na svijetlo dana). Koliko je novaca iscurilo u privatne džepove? (Nagađa se, prema urbanim legendama, nezamislivo puno, no jedno su legende i kuloarska prepričavanja, a drugo dokazivanje da se to zaista dogodilo). Jesu li štete uslijed potkradanja plaćali porezni obveznici? (A tko drugi, budale ili ginu za ideale ili plaćaju tuđe račune). Tko je u državi zakazao? (A tko nije od onih koji su morali reagirati: svi sustavi kontrole na svim razinama, bez obzira na stranački predznak ili ideološku usmjerenost).

Kako uopće doći do novaca za srpanjske i kolovoške plaće? (Vlada RH trenutno traži, ali ne pronalazi odgovor, dok Uprava Uljanika tome nije dorasla). Hoće li za plaće uskočiti Kermas Energija strateškog partnera Danka Končara? (Možda, no to je onda moguće samo dobivanjem kredita u nekoj banci po ne previše povoljnim uvjetima, ali je još važnije pitanje tko će mu i čime garantirati za taj novac). Hoće li Bruxelles uopće odobriti program restrukturiranja Uljanika? (Očekuje se da to napravi, a ukoliko do toga ne dođe više ništa neće biti kao prije). Treba li dio prostora Uljanika u perspektivi prenamjeniti? (Sigurno, nesporno da je to nužno, no otpori bi sve mogli opasno usporiti, a u biznisu vrijeme je novac). Uglavnom, što napraviti s Uljanikom? (Nitko ne zna kakav je rasplet najbolji).