NAJNOVIJE


INTERVJU

Petar Reić predstavio aplikaciju za pomoć osobama s disleksijom; PRATI IH VELIKA STIGMA, SREĆA DA SU ČESTO NATPROSJEČNO INTELIGENTNI!


Disleksija nije bolest nego poremećaj koji se očitava kao poteškoća kod čitanja i pisanja, iako ti ljudi imaju uredne ili iznadprosječne kognitivne, posebno vizualne sposobnosti. Disleksiju su imali i Albert Einstein, Leonardo da Vinci, Pablo Picaso, Anthony Hopkins, Winston Churchil, Jamie Oliver, ali i naši Bojan Navojec, Josipa Lisac. Poteškoća se javlja kod oko deset posto ljudi u Hrvatskoj. Na samom početku pojavljuje se zamjena sličnih slova; dijete slovka i na koncu ne zna što je pročitalo. Danas u školskim klupama sjedi 60 000 djece s disleksijom, u svakom razredu dvoje-troje.

Splićanin Petar Reić, osnivač OmoLaba (omolab.com), razvio je besplatnu aplikaciju koja osobama s disleksijom olakšava čitanje. On i njegov tim (u kojoj je i njegova supruga Andrea koja je također sudjelovala u razgovoru) razvili su mobilnu aplikaciju i sustav fontova koje korisnik, a sad ih je već više od tri tisuće, može podesiti kako bi što lakše pročitao tekst. Taj je sustav prošlog tjedna predstavio Puljanima u galeriji Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika (HUIU), gdje je postavljena i OMO-va izložba prikladnih grafika koje potiču empatiju i solidarnost.

Od neuspješnog pokušaja uvećavanja slova dislektičarima, bitno korisnije je u fontu razdvojiti slova, i time onemogućiti pogrešno spajanje dva susjedna slova, primjerice "r" i "n" u slovo "m".

S pozitivističkom, anti-stigma tezom da je disleksija dar vizualnog razmišljanja, niz je ljudi i organizacija pomoglo u razvoju projekta, a bili su potrebni stručnjaci iz raznih područja. OmoType font je oblikovao Marko Hrastovec, sjajan tipograf i dizajner kojega šira javnost zna kao koautora fonta za pariški Louvre.

U uvodu razgovora Reić naglašava da aplikacija nikako nije zamjena za stručnu pomoć i tretman disleksije.

Drugačiji način kodiranja i dekodiranja informacija

- Što je bio 'okidač' za stvaranje aplikacije?

- Kada mi je prije pet godina kćeri ustanovljena disleksija, nisam ni znao što je to. Bilo mi je nevjerojatno da se tako malo govori o nečemu što pogađa deset posto populacije i da se o tome tako malo zna, i da gotovo ne postoje dostupni alati koji bi osobama s disleksijom olakšali poteškoće i pomogli da realiziraju svoje pune potencijale. Iako je to fonološki problem, osobama s disleksijom značajno se olakšava odabirom fonta, 'manipulacijom' fonta, rastavljanjem na slogove, sažimanjem dugih tekstova i slično.

- Što je disleksija?

- Snimkama mozga je dokazano da je riječ o različitom taloženju neurona u mozgu. Uzrok je najčešće genetski, ali ne mora biti. Svi imamo jednak broj neurona, međutim u dijelu mozga koji se zove "poštanski sandučić", koji je zadužen za čitanje, kod osoba s disleksijom taloži se manje neurona. On im se taloži više na nekim drugim mjestima. Imaju jako razvijenu maštu; oni su vizualni mislioci. Pretpostavlja se da je Einstein upravo zbog disleksije mogao tako brzo razmišljati; on je uvijek razmišljao u slikama. Vizualni mislioci razmišljaju nekoliko stotina puta brže od prosječnih ljudi! Imaju dosta dobru memoriju, kad usvoje te slike. Tako da disleksija, zapravo, ima cjeli niz benefita i jedan jedini problem, a taj je teškoća čitanja. Disleksija je drugačiji način kodiranja i dekodiranja informacija. Preko 50 posto zaposlenika Američke NASA-e su osobe s disleksijom, upravo zbog drugačijeg pristupa rješavanju problema. No, istovremeno u američkoj zatvorskoj populaciji ih je preko 60 posto. Nerazumijevanje okoline i nisko samopouzdanje zbog teškoća s čitanjem može voditi devijantnom ponašanju.

- Na jednoj video prezentaciji ove poteškoće, čitatelju se mijenja slovo "a" u "e", i dok se mozak bavi dešifriranjem tog vokala, izmiče mu kontekst.

- Tako je.

- Da li se zato uči rastavljanje slogova?

- Slogovi omogućavaju ritam čitanja. Osoba s disleksijom naiđe na višesložnu, 'kobasičastu' riječ; pročita prva tri slova i izmisli ostatak. Rastavljanje na slogove omogućuje nastavak i ritam čitanja. Prezentiramo smo i ovdje u Puli kako osobe s disleksijom vide tekst.

- Koji je po Vama glavni problem?

- Najveći je problem osvještavanje okoline o kakvom je problemu riječ.

- Koliko stigma prati te ljude?

- Jako, jako, zato jer ta djeca ne mogu nešto što njihovi i vršnjaci rade s lakoćom. Svi drugi bez ikakvog napora čitaju, a oni to ne mogu ili mogu s velikim naporom. A i okolina im onda kaže: "Potrudi se jače". Ta rečenica je nešto najgore što se može reći.

- Andrea: Sreća je, ustvari, što su dislektičari natprosječno inteligentni!

Jaka mašta i matematička logika

- Koliko je naš sustav razvijen i senzibiliziran za disleksiju

- Petar: Ne. Zapravo, detekcija disleksije u Hrvatskoj ne postoji. Vi krajem drugog ili početkom trećeg razreda osnovne škole možete dobiti papir da vam dijete ima 'poteškoće u čitanju i učenju', a ne da ima disleksiju. Znači, očito je da detekcije tog problema ne postoji. A i ovo što postoji je prekasno. Jer, djeca koja ne automatiziraju čitanje do kraja trećeg ili četvrtog razreda s osnovne škole, imaju cjeloživotni problem s čitanjem. To nije nešto što se kasnije može promijeniti.

- Dobro, ali onda oni vjerojatno biraju zanimanje koje ne zahtijeva puno čitanja?

- Znam, ali ima onih koji su tome skloni. Moja supruga je tako završila kao glumica i radi u kazalištu lutaka. Ali, nisu svi te sreće, pogotovo u malim sredinama gdje je izbor zanimanja značajno suženiji. A i šteta je jer su oni vrlo često kombinacija: s jedne strane jaka im je mašta, a s druge strane jaki su u matematici, programiranju i sličnim stvarima koje imaju tu matematičku logiku. Šteta je ne iskoristiti taj potencijal.

- Neposredno uoči ovog našeg razgovora, vidio sam da vam se obratio jedan neinformirani pulski par, koji je iz vaših medijskih istupa zaključio da disleksiju ima i njihovo dijete. Koliko vam se ljudi izravno obraća za pomoć?

- Jako puno. Bili smo u Rijeci prije dva dana; u publici su također dosta roditelja, među njima i onih koji već koriste aplikaciju. U Splitu smo već predstavili sustav, kao i u Zagrebu. Jako su dobre reakcije i uživo, i na društvenim mrežama, odnosno na App Storeu i Trgovini Google Play, otkud se može preuzeti OmoReader aplikacija.

- Što je sve prethodilo OMO aplikaciji?

- Da bismo uopće mogli napraviti aplikaciju, prvo smo razvili OMO font sustav. Počeli smo, po prvi put, promatrati taj sustav kao nešto dinamično, nešto što se može prilagoditi osobnim potrebama. Razvili smo ukupno 52 različite inačice odnosno različita stila

Vrlo širok spektar manifestacija

- Zašto uopće inačice?

- Bitno obilježje je vrlo širok spektar manifestacija. Gotovo da nećete naći dvije osobe koje imaju isti problem s disleksijom. Trebalo je nešto prilagoditi jedinstvenim individualnim potrebama. Da bismo omogućili prilagodbu OMO font sustava, razvili smo OMOReader aplikaciju i unutar te aplikacije puno je lakše na ekranu prilagoditi font sebi, a nudi i još niz značajki koje olakšavaju, poboljšavaju i potiču čitanje.

- To sve vrijedi za hrvatski jezik. Ovisi li intenzitet o pojedinom jeziku?

- Disleksija jako puno ovisi o govoru i pismu. Na slavenskim jezicima, pa tako i hrvatskom, oko deset posto populacije ima disleksiju, u Francuskoj 13, u Njemačkoj 17, na engleskom govornom području i preko 20 posto zbog velike razlike u izgovoru i pravopisu No, u Kini i Japanu, zbog slikovnog pisma, manifestacija disleksije je ispod jedan posto.

- Je li OMO sustav kontra struke, kontra SUVAG-a?

- Ne, ne. Mi smo jako zadovoljni suradnjom sa stručnom javnošću. Održavamo predavanja i stručnim kolektivima, skupštini logopeda i rehabilitatora, a i logopedski kabineti koriste aplikaciju u svojim terapijama. No, želim naglasiti da aplikacija nije zamjena za stručnu pomoć! Aplikacija pomaže i ona je samo jedan alat koji olakšava čitanje. Ključ problema je fonološke prirode i može se riješiti samo terapijom, samo uz stručnu pomoć!

- Koliko vam često kćerka koristi aplikaciju?

- Koristi je u puno manjoj mjeri nego što bismo mi htjeli. Ona je razvila dosta veliku fobiju prema čitanju, ali je lukavica pa se služi drugim trikovima.

- Koliko je imala godina kad ste uočili problem?

- Osam ili devet. Sad ima 13.

- Mama Andrea: Ja sam sumnjala dok je još bila u vrtiću.

- Tata Petar: Da, samo što dok ne dobiješ papir da dijete ima poteškoća s čitanjem vi ne možete dobiti bilo kakvu prilagođenu nastavu.

- Mama Andrea: A i kad je dobijete, zanimljivo je kako se to u školama koristi.( Razgovarao Zoran ANGELESKI)


Podijeli: Facebook Twiter