NAJNOVIJE


MADELEINE PEYROUX

Nastupa u INK u Puli 9. prosinca u sklopu Ciklusa Backstage Live - U SVEMU POSTOJI PUKOTINA KROZ KOJU PRODIRE SVJETLOST


Američka pjevačica, gitaristica i skladateljica Madeleine Peyroux 9. će prosinca nastupiti u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, u sklopu ciklusa Backstage Live. Ugledni New York Times usporedio je njezin stil pjevanja s najvažnijim pjevačicama u povijesti kao što su Billie Holiday, Ella Fitzgerald i Edith Piaf, no njezini su idoli, od samog početka, bili glazbenici raznih stilova, primjerice Bob Dylan, Beatlesi, Fats Waller. Još uvijek sluša glazbenike kao što su Chuck Berry, Bee Gees, Hank Mobley, Dinah Washington... Sve to osjeća se u cjelokupnom njezinom stvaralaštvu, pa i na novom albumu.

Tinejdžerski prijestupi

Madeleine Peyroux će u Puli nastupiti s kvintetom koji čine glazbenici što dolaze iz različitih okružja: jazza, New Orleans ritma i bluesa, pop rocka i američkog folka. Jedan od njih je Larry Klein, četverostruki dobitnik nagrade Grammy, koji je ujedno producirao album. Uz njih Madeleine Peyroux izvodi svoje najpoznatije, ranije snimljene pjesme, te također pjesme s njezinog novog albuma "Anthem" (Universal Music). Album je nastao za vrijeme prošle kampanje za američkog predsjednika, što je, između ostalog, utjecalo na tematiku tekstova.

"Svaki koncert započinjemo i završavamo s ljubavnim pjesmama, a u sredini se suočavamo s 'poteškoćama' suvremenog glazbenog izričaja", rekla je uočio koncerta u Puli. "Naime CD 'Anthem' je zbirka novih pjesama napisanih u kontekstu suvremenog političkog okružja. U njima progovaramo o onome što se danas događa u svijetu, pričajući pojedinačne priče s gledišta različitih ljudi koji se u ovom trenutku bore za pravdu. Na album smo uvrstili pjesmu koja govori o trajnom financijskom dugu, pjesmu o izbjeglicama koji putuju brodom, o depresiji u ustanovi za mentalno oboljele, o gubitku naših junaka dok sami starimo, o osjećaju samoće... No, unatoč tome pjesme su zamišljene u vedrom duhu, donose humor u pripovijedanju i veselje u glazbi. Konačno, naslovna pjesma, koju je napisao Leonard Cohen, govori o suočavanju s ozbiljnošću političke situacije, ali s porukom nade: 'There is a crack in everything, that’s how the light gets in.' (U svemu postoji pukotina kroz koju prodire svjetlost). Ta pjesma, 'Anthem', odmah me strefila. To je jedina pjesma, od svih koje sam ikad čula, koje spaja izravan politički stav s osobnom životnom filozofijom."

Svojevrsna je to posveta Leonardu Cohenu, ali zapravo, album je posvetila Danielu Williamu Fitzgeraldu, uličnom glazbeniku koji je nadahnjivao mnoge muzičare i tijekom četiri desetljeća zabavljao mnoge ljude. Naime i sama Madeleine Peyroux je često nastupala na ulicama Pariza gdje je živjela. "On je jedan od mojih junaka, a prošle je godine preminuo", rekla je. "Bio mi je poput oca. Naučio me pjevati, pokazivao mi je smjernice i opraštao moje tinejdžerske prijestupe. Na mnoge je izvršio snažan utjecaj, iako nikada nije bio dovoljno poznat, barem u smislu popularnosti."

Pjesmu "Liberte" autora Paula Eluarda, za ovaj CD otpjevala je na francuskom. "Ta je pjesma toliko važna u Francuskoj da sam čula za nju prije nego je prezentirana javnosti. Najprije su me zatražili da ju snimim za dokumentarni film o dječaku s rijetkim i fatalnim oblikom mišićne distrofije zvane Duchenneova bolest. Nedugo nakon toga snimali smo ovaj CD i činilo se ispravnim da tu snimku uključimo u njegov sadržaj, kao dio poruke koju putem ovog albuma prenosimo o današnjoj politici.”

Proces filtriranja

Ipak, većinu pjesama za ovaj album Madeleine Peyroux je napisala u suradnji s članovima svojeg sastava. "Za skladanje, kao i za pjevanje, nadahnjuju me ljudi koji su zainteresirani za čaroliju života", rekla je. "Moja prva želja je reći ono što želim reći, zatim pažljivo naučiti što bih trebala reći i kako i kada bih to trebala reći. Ali konačno, cilj je uvijek slušati. Da bi to ostvarili morate u svoje djelovanje utkati puno ljubavi i morate biti iskreni prema sebi. U procesu skladanja uvijek tražim pomoć. Obično je najbolje kad dosljedno razmišljam o nekoj zamisli, dovoljno dugo, ponekad godinama - tada se skladateljski proces odvija vrlo brzo. Zatim nekoliko mjeseci traje proces filtriranja, a u toj fazi često tražim pomoć suradnika. Na mojem posljednjem albumu, "Anthem", međutim, proces se odvijao posve drugačije. To je, sa svakom pjesmom, bila istinska suradnička situacija koja je nastala u prostoriji s ostalima. A potom je, ipak, nekoliko mjeseci nakon toga trajao proces filtriranja."

Naslov jedne od pjesama na albumu je "All My Heroes”. Tko su bili njezini junaci tijekom razvijanja karijere? "Svi koji su bili humanisti: Robin Williams, Nina Simone, George Carlin, Paul Eluard, Leonard Cohen, John Coltrane, J.S. Bach, Fats Waller, Prince, Bessie Smith, Billie Holiday, Louis Armstrong, Robert Frost, MLK, Muhammed Ali, Carson McCullers, Picasso, Coluche...", rekla je glazbenica. "Lista je predugačka. Tom pjesmom željela sam reći da nitko od njih nije bio savršen i često nisu uspijevali u onome što su pokušavali postići. Ali to je svojstveno svim ljudskim bićima."

Madeleine Peyroux je svestrana pjevačica koja ne radi razliku između jazza, bluesa, countryja, funka... Ipak, načela jazz glazbe snažno oblikuju njezine skladbe i izvedbe, bez obzira u kojem ih stilu izvodi. "Govorimo li o jazzu - to je duh inkluzivne, interaktivne, komunikativne, pustolovne glazbe koja se razvila iz agonije suvremene demokracije", rekla je. "U glazbi tragam za ljepotom pjesama, novim zamislima. U tom smislu, mislim da je jazz živa glazba, primjerice u Izraelu, New York Cityju i svugdje gdje se jazzom igraju ljudi koji su duhom mladi i otvorenog uma. Ali ta glazba danas očito nije ista kao što je bila sredinom 20. stoljeća i možda je došlo vrijeme da razmislimo o terminologiji. Zahvaljujući jazzu sva se glazba razvijala, tako da je danas prisutan posvuda, ali nigdje u isto vrijeme."

Individualizam i kolektivizam

Jazz je u njezinom životu prisutan od rane mladosti. Zahvaljujući ocu, koji je iz New Orleansa, slušala je rani jazz, a potom ga je otkrivala u Parizu, slušajući glazbenike koji su svirali na ulicama. "Još danas ga otkrivam", rekla je. "Još uvijek učim, cijelo vrijeme. Primjerice, upravo sam otkrila Phineasa Newborna i nedugo i Hanka Mobleyja. Najprije me privukla sama glazbenost, budući da je kvaliteta te glazbe uvijek na visokoj razini, poput najsjajnije klasične glazbe. Zatim me privukao buntovnički karakter te glazbe, neupitna sloboda koja mi je omogućila da kažem stvari o kojima se inače ne govori, a sada sam fascinirana samom umjetnošću - umjetnošću koja je više od stila, ali zadržava takav način gledanja na jazz. Rani jazz zasniva se na pjesmama i zato sam naučila puno pjesama iz tog razdoblja, uključujući rani kozmopolitski blues koji je postao jazz, poput onoga to su radili Bessie Smith i Louis Armstrong. Tada sam čula skladbe iz doba bebopa koje su nastale iz ranijih pjesama. Dizzy Gillespie i Charlie Parker osmislili su nove melodije zasnovane na progresijama akorda starih pjesama, kako bi bez riječi mogli reći nešto suvremeno. Tada su Thelonious Monk i Charles Mingus zamisli za te skladbe razvijali u novom okružju, kao i Miles Davis, John Coltrane i Wayne Shorter, do trenutka kad je postalo jasno što je jazz cijelo vrijeme pokušavao reći, kad je postalo jasno da se suština nije mogla zadržati u starim oblicima. Ja sam pjevačica, ali još sam i pjesnikinja. Sve što radim sadržano je u formatu pjesme. Slušajući neke aranžmane koje pjevam možete zaključiti da sam pokušala istražiti djelovanje impresionista, ali još uvijek radim na spomenutim načelima, na osnovu drevnih metoda pripovjedača, riječima i melodijom."  

Istraživanje jazza pomoglo joj je u uvjerljivijoj promociji njezina stvaralaštva, umješnosti vođenja sastava i sposobnosti da na pravi način odredi prioritete. "Naučila sam da jazz glazbenik mora uvijek biti spreman upustiti se u nešto što donosi zajedničko iskustvo," rekla je. "Naime, glazba je međudjelovanje glazbenika, kao i njih s publikom. To je najzabavnije od svega. To je vjerojatno najveća radost. Zapravo, glazba je kao jako dobar razgovor. Pritom vođa sastava mora omogućiti izbor između individualizma i kolektivizma u glazbi, na pravi način, u pravom trenutku. Pod time mislim da mora osigurati da svaki član sastava zasja na svoj način, a također da sastav zvuči, svira, živi i diše kao jedno. To su suprotstavljene snage i zato se to mora ostvariti samo kroz osjetljivu ravnotežu tijekom vremena. Mislim da su svi veliki vođe bili sposobni objediniti oba spomenuta načela." (Davor Hrvoj)


Podijeli: Facebook Twiter