U uvali Sv. Petra u Puli, krajem 60-ih godina 19. stoljeća sagrađeno je kupalište Bagno Gallegiante Polese. Uz kupalište Boscaglia u Trstu bilo je to najstarije javno gradsko kupalište na Jadranu namijenjeno isključivo stanovnicima grada. Kakve li suprotnosti s današnjim događanjima u našem gradu koji se sve više pretvara u apartmansko naselje, gdje je gotovo sve, od ulica, trgova, morskih uvala podređeno isključivo turističkim potrebama

Povodom obilježavanje proslave Dana Svetog Petra koji se već tradicionalno obilježava u Mjesnom odboru Stoja, radujem se što ću u petak 28. lipnja u 20.30 sati održati predavanje na trenutno zapuštenom kupalištu Stoja, neizostavnom mjestu memorije našeg grada, ali i jednom od rijetkim mjesta gdje se još uvijek može pronaći tračak kontinuiteta one nekadašnje, građanske Pule.

A za predavanje o povijesti pulskih kupališta ne postoji bolje mjesto od Rotonde, mjesta unutar kupališta Stoja, koje je obilježilo odrastanje generacija Puležana, jer ulazak u Rotondu, u igru „na dva mala“ i simbolički je značio ulazak u svijet odraslih. Kao malo gdje tu se moglo spoznati kako često valja zatomiti svoje vještine i ne ih iskazivati na štetu onih nešto jačih, starijih… jer u protivnom slijedilo bi kao nehotično ali često i bolno naguravanje uz tvrdu betonsku ogradu Rotonde.

Rudela sa Stoje

Arhitekti najviše vole govoriti o građevinama, ulicama, trgovima….a ponekad to zna biti i pomalo dosadno, pa uvijek nastojim govoriti o događajima, ali i ljudima koji su vezani uz ta mjesta naše memorije. Jer tko se ne sjeća osebujnoga Rudele, svakodnevnog posjetitelja Stoje i neprikosnovenog igrača u Rotondi koji zbog svoje posebne frizure nije nikad ulazio u more. Ili kada se govori o kupalištu na Verudeli kako ne spomenuti i braću Banana …

A kada se govori o kupalištu Stoja svakako se treba sjetiti bagnina Ninija Načinovića koji je čak 50 godina bio spasilac na tom kupalištu. A o njemu i o svome odrastanju na kupalištu Stoja govoriti će njegov sin Vladimir Miro Načinović iz obitelji koja već pet generacija živi na kupalištu Stoja.

A ponosan sam i što moj sin Marko nije odbio poziv da u glazbenom uvodu, prije predavanja, dok se posjetitelji ne okupe, na klaviru izvede nekoliko kompozicija posvećenih Puli.

Najstarije gradsko kupalište

U uvali Sv. Petra u Puli, krajem 60-ih godina 19. stoljeća sagrađeno je kupalište Bagno Gallegiante Polese. Uz kupalište Boscaglia u Trstu bilo je to najstarije javno gradsko kupalište na Jadranu namijenjeno isključivo stanovnicima grada.

Kakve li suprotnosti s današnjim događanjima u našem gradu koji se sve više pretvara u apartmansko naselje, gdje je gotovo sve, od ulica, trgova, morskih uvala…. podređeno isključivo turističkim potrebama.

Kao i u mnogo čemu, gradnju prvog kupališta Pula ima zahvaliti Arsenalu, ali i događanjima u bitki kod Visa u srpnju 1866. godine u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije. Osim što je ishod Viške bitke, odnosno pobjeda Austrijske flote nad brojčano nadmoćnijom talijanskom flotom izmijenila tijek povijesnih događanja na ovim prostorima, događanja u bitki uvjetovala su izmjenu tehnologije gradnje ratnih brodova.

Naime, nakon Viške bitke u kojoj su ključnu ulogu odigrale oklopnjače tj. ratni brodovi sa željeznim oklopom, u Arsenalu prestaje gradnja drvenih brodova, a time i potreba za drvenom građom koja se prethodno pripremala u uvali Sv. Petra. Drvo tada prestaje biti osnovni materijal za gradnju brodova pa Austrijska mornarica napušta uvalu, a preostala drvena građa namijenjena gradnji brodova iskoristila se za gradnju prvog pulskog gradskog kupališta Bagno Gallegiante Polese. Ovo najstarije pulsko kupalište s blatnjavim i pješčanim dnom Puljani su prozvali Bagno Stengel, po imenu vojnika koji je stražario uz središnje skladište streljiva koje se nalazilo uz uvalu Sv. Petra.

Nakon Prvog svjetskog rata, kada je veći dio uvale nasipan, dio građana se kupao južnije, prema željezničkom kolodvoru, pa se toponim Stengel prenio i na taj dio obale u pulskoj luci. Iako je zbog sve jačeg onečišćenja pulske luke kupanje bilo zabranjeno, tu su se Puljani nastavili kupati i poslije Drugog svjetskog rata, sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Bagno Polese

Nastanak novog, građanskog identiteta Pule u drugoj polovici 19. stoljeća iskoristili su dovitljivi poduzetnici koji Puljanima nude načine kako ispuniti vrijeme kada nisu zauzeti svakodnevnim radnim obvezama i aktivnostima, posebice nedjeljama i praznicima, pa poduzetna braća Schiavon 1885. godine na sprudu uz otok Uljanik grade novo gradsko kupalište Bagno Polese.

Kupalište Bagno Polese s terasom za ples i sunčanje te restoranom na katu bio je centar ljetnog gradskog života. Sukladno moralnim načelima onog vremena imao je dva međusobno odijeljena bazena za muške i ženske korisnike. Zanimljivo je da, sukladno tim načelima, u Trstu još uvijek postoji vrlo popularno kupalište Pedocin s ogradnim zidom koji dijeli muški od ženskog dijela kupališta.

Pulsko kupalište je bilo otvoreno punih 51 godinu, do 1937. odnosno zabrane kupanja u tadašnjoj trgovačkoj luci. Uklanjanje ovog kupališta koje je ometalo pomorski promet nije naročito pogodilo Puljane jer je godinu dana ranije na poluotoku Stoja, po projektu mladog pulskog arhitekta Enrica Trolisa otvoreno novo moderno gradsko kupalište Stabilimento Balneare Stoia.

U Puli je za potrebe austrijskih časnika i njihovih obitelji od 1914. godine izgrađeno kupalište Valkane. Zanimljivo je spomenuti da je kupalište koje je oštećeno u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu, zbog protivljenja pulske gradske uprave izgrađeno bez građevinske dozvole.

Kupanje popularnije nakon rata

Tek nakon Drugog rata kao kupališta se koriste uvale i mjesta uz pulsku obalu na kojima ne postoje kabine za presvlačenje. Još je u memoriji onih nešto starijih Puležana zadržan naziv za te pulske plaže: bianco, rosso, verde. Dok se za prve dvije zna da su se nalazile uz današnju Gortanovu uvalu odnosno Valsaline, postoje dvojbe oko područja koje se nazivalo verde.

Priča o pulskim kupalištima bila bi nepotpuna ukoliko se ne bi spomenulo područje tadašnjeg pulskog izletišta Vargarola gdje se dogodio najtragičniji događaj u pulskoj novijoj povijesti, a čiji se posljedice još i danas osjećaju. Puno je povjesničara koji su se bavili ovim tragičnim događajem, no nitko nije spomenuo da se tog tragičnog dana dogodio, po meni, i jedan od najbizarnijih događaja u pulskoj povijesti. Naime, nepuna četiri sata od eksplozije na Vargaroli dok su gradom još odzvanjale sirene bolničkih, vojnih i vatrogasnih vozila, u uzvratnoj kvalifikacijskoj utakmici za ulazak u 1. Jugoslavensku ligu na igralištu pulskog gradskog stadiona, pred više od 4000 gledatelja, s crnom vrpcom na rukavu, istrčale su ekipe pulskog USO i riječkog Kvarnera.

Tragedija na Vargaroli

Osamnaestog kolovoza 1946. u 14.10 sati na kupalištu Vargarola eksplodirale su protubrodske podmorske mine, pri čemu je prema službenim podatcima poginulo 116 osoba, mahom žena i djece, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, a ranjeno je 216 osoba. To se dogodilo u nedjelju, kada je područje (koje se smatralo okupljalištem puljskih Talijana – etničke podjele u gradu u to su doba bile izrazite) bilo puno kupača i izletnika koji su s toga položaja pratili regatu (Coppa Scarioni) puljskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe. (Istrapedija)

Povezane vijesti

• NAKON DESETLJEĆA ZAPUŠTENOSTI UREĐUJE SE DIO GRADSKOG KUPALIŠTA: Kreće sanacija centralne zgrade kupališta Stoja
• Početak naplate parkirališta na kupalištu Stoja izazvao negodovanje Puljanina: "SVE JE DERUTNO, ŠPINE SU UŽAS, A SADA NAPLAĆUJU I ULAZ MOTOCIKLOM"
• U tijeku radovi na kupalištu Stoja: Obnavlja se sunčalište i gradi novi obalni zid. No kupači se žale na jedan veliki problem