ISTRAŽIVANJA U AUSTRIJSKIM ARHIVIMA BACAJU NOVO SVJETLO NA POVIJEST "RAJSKOG" OTOČJA: I prijestolonasljednik Franz Ferdinand želio je Brijune!

Prije stotinu godina, na današnji dan, 20. ožujka 1919. u Beču je, iscrpljen bolešću i poratnom neizvjesnosti, umro 76-godišnji Paul Kupelwieser, austrijski poduzetnik i industrijalac koji je 1893. kupio Brijunsko otočje i u samo dvadeset godina pretvorio zapuštenu malaričnu pustoš u elitnu turističku destinaciju.

Prema zapisu iz dnevnika njegove unuke Marie Mautner Markhof, koji se čuva u zbirci rijetkih rukopisa Austrijske nacionalne knjižnice u Beču, kraj rata i kapitulaciju Austro-Ugarske djed Paul nije dočekao na Brijunima, jer je u međuvremenu u Srbiji tragao za mineralima (zlatom!), na tom se istraživačkom putovanju teško razbolio i tjednima ležao s visokom temperaturom u bolnici. Unuke, koje su završetak rata u obližnjoj glavnoj ratnoj luci pratile s otočja, potresla je vijest o djedovoj smrti, za koju su saznale sa zakašnjenjem.

Životna i poduzetnička avantura

U osmrtnici, koju su 22. ožujka 1919. u bečkom "Neue Freie Presse" objavili Kupelweiserovi sinovi Karl i Leopold te kćerka Berta, navedeno je da će se dragi pokojnik privremeno sahraniti 24. ožujka u 15 sati pod arkadama središnjeg bečkog groblja, da bi se u kasnijem pogodnom trenutku vječno smirio na svom otočnom posjedu. Tamo je, u obiteljskom mauzoleju već počivala njegova voljena supruga Maria, umrla 1915. (a 1930. pridružio joj se i sin Karl, koji je, opterećen poslovnim, obiteljskim i političkim neprilikama, počinio samoubojstvo). Paul Kupelwieser i danas počiva pod arkadama bečkog groblja, nedaleko legendarnog austrijskog vojskovođe, generala Svetozara Boroevića.

Do sada se o Kupelwieserovoj životnoj i poduzetničkoj avanturi znalo uglavnom zahvaljujući autobiografiji "Iz sjećanja starog Austrijanca" objavljenoj 1918. (iz koje je kod nas prevedeno i objavljeno posljednje poglavlje – Brioni). Uzbudljiva memoarska proza, koja obrađuje prvih petnaest godina mukotrpnog rada na kultiviranju otočja, od dolaska bivšeg direktora čeličana u Witkowitzama na Brijune u kolovozu 1893., završava prvim posjetom prijestolonasljednika Franza Ferdinanda sa suprugom, vojvotkinjom od Hohenberga Brijunima u srpnju 1909. U broju od kolovoza 1909., i turistički magazin "Adria" izvijestio je tom o kratkom radnom posjetu Brijunima u sklopu jadranskog krstarenja od Venecije do Krfa na carskoj jahti "Miramar".

Pritisci na Kupelwiesera

Postavlja se pitanje, zašto Kupelwieserova autobiografija završava upravo dolaskom prijestolonasljednika na Brijune, jer se i nakon toga nastavila intenzivna izgradnja turističke infrastrukture s vrhuncem razvoja u predratnoj 1913. kad je pet otočnih hotela s 500 kreveta posjetilo 5.000 gostiju, koji su u otočju mogli uživati cijele godine, zahvaljujući tek otvorenom bazenu s grijanom morskom vodom! Odgovor su dala istraživanja u austrijskim arhivima, prije svega Odjelu rijetkih rukopisa Austrijske nacionalne knjižnice u Beču. Ostavština obitelji Kupelwieser, tzv. Zbirka Kupelwieser sadrži 170 mapa, a autorica ovog priloga imala ju je prilike istražiti u sklopu stipendije Richard Plaschka austrijskog Ministarstva istraživanja, znanosti i ekonomije.

Kupelwieser je vrlo uspješno iskoristio dolazak i boravak važnih gostiju na Brijunima, pa i prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je s obitelji provodio na otočju po nekoliko proljetnih tjedana, jer mu je, kao plućnom bolesniku, godila blaga brijunska klima. I pokretanje otočnih novina – Brioni Insel Zeitung – upravo u proljeće 1910., usklađeno je s prvim dužim boravkom Franje Ferdinanda. Prijestolonasljedniku su se, međutim, Brijuni svidjeli iznad Kupelwieserovih očekivanja, tako da je poželio na njima izgraditi stalnu rezidenciju, sličnu Achilleionu njemačkog cara Wilhelma II na Krfu (koji ju je preuzeo nakon ubojstva austrijske carice Elizabete – popularne Sisi). I tu su počeli problemi u komunikaciji s vlasnikom otočja, koji nije bio raspoložen za bilo kakve pregovore koji su se kosili s njegovim razvojnim koncepcijama. Uslijedili su pritisci na Kupelwiesera da prijestolonasljedniku prepusti dio otoka za gradnju carske vile, koji su kulminirali lažnim objavama u pariškom izdanju The New-York Heralda da je zbog političke klime u Italiji hitno potrebno da država preuzme otočje! (i da se razvlasti njihova aktualnog vlasnika). Kupelwieser je te objave demantirao u svojim otočnim novinama, no stalni pritisci prouzročili su trajne zdravstvene smetnje – od problema sa srcem do bolnih ekcema.

Zdravstveni turizam na otočju

O tom nepoznatom dijelu povijesti Brijuna svjedoči neobjavljeni dio Kupelwieserove autobiografije koji se čuva u Zbirci Kupelwieser. Među raritetnim dokumentima je i korespondencija prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovog šefa kabineta Alexandera von Broscha-Aerenau, u kojoj se spominju detalji ponude za preuzimanje Brijuna (što je detaljnije obrađeno u knjizi s rezultatima istraživanja, pripremljenoj za tisak). Tu je i poslovna dokumentacija s prijedlogom pretvaranja Brijuna u dioničko društvo, koja uključuje i prvu razvojnu studiju Brijuna s ambicioznim prijedlozima razvoja zdravstvenog turizma na otočju, o čemu je Kupelwieser razmišljao neposredno uoči izbijanja rata. Možemo samo nagađati kako bi se ova uzbudljiva i dosad nepoznata brijunska priča razvijala da nije bilo sarajevskog atentata!