Bilo je to ne tako davno. Možda baš jučer. Dugogodišnji supružnici stali su se raspravljati nasred pulske tržnice. S boršom punom verdure, žena sa savršeno zaglađenom punđom užurbano je hodala između stabala kestena. Već je kupila i kapule i mrkve. On, njezin muž, punašan muškarac koji sebe naziva Istrijanom, prati ju u stopu. Zajapureno maše rukama. Dozlogrdila mu je. Njegova supruga, bio je uvjeren, ne zna kupiti dobar sir.

Bilo je to ne tako davno. Kada ju je pokušao uvjeriti da je istarski sir najbolji sir. Dva dana i dvije noći ju je uvjeravao. No, ona, tvrdoglava kakva jest, ne želi o tome ni čuti. Ni riječi. Ne zanima ju. Ona već godinama kupuje isti sir.

Bilo je to ne tako davno. Čini se jučer u zoru. Kada su se, čekajući autobus, počeli raspravljati koji će sir toga dana kupiti. I eto njega, starog tovara, kako ga ona zove, opet po svome. Cijelo joj desetljeće spočitava kupnju pokvarenog sira, a ona mu ne želi ugoditi.

- Nije sir pokvaren, nego si ti kontadino! Niš' ne kapiš!, odbrusila mu je kada su napokon zastali pred vitrinom Vesne Loborika u prizemlju Tržnice.

- Nisam kontadino. Ja sam Istrijan i hoću istarski sir, a ne ovaj pokvareni. Istarski ovčji, taj želim, zaurlao je sav zadihan.

- Ti si pokvaren, uzvratila mu je supruga. Već je prstom prodavačici tapkala po staklu vitrine. Pokazivala opet isti sir.

- Tako je, nakesio se napokon starac, grohotom nasmijao, okrenuo prema prodavači i kazao: "Ja sam pokvareni Istrijan". (Chiara BILIĆ)

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Ribarska - lijepa, bez duše
• GRADSKA ŠTORIJA Tajni dnevnik Borisa Miletića