- Je bilo švoja!?, pitala bih, nestrpljivo, skačući s noge na nogu, tatu dok bi se s brodom približavao molu na Ribarskoj kolibi. Bilo je tek rano jutro, ali meni se činilo da ga čekam čitavu vječnost. Nemirno bih pogledavala prema moru. Nikako da se u luci pojave te sićušne bijele točkice koje su nagovještavale povratak ribara.

- Pića, kad za tebe nije bilo švoja?, odgovorio bi mi umjesto njega uvijek nasmijan barba Miro.

Pričali su ribari tada, sjećam se, o vremenima prije rata. Kada su Ribarsku pohodili jako bogati ljudi. Gospoda s ulaštenim cipelama. I konjima. Vezali bi ih za rukohvate terase. A oni, ribari, odmah podno njih na ruke su mukotrpno pleli svoje mreže koje život znače. Nije tada bilo ni radara, ni plotera.

U malo čemu sam u djetinjstvu guštala koliko u švojama i cjelodnevnom trčkaranju po Ribarskoj. Bio je to, ili barem ja to tako pamtim, a priznajem da ovdje možda nisam dovoljno objektivna, raj na zemlji. Vječiti žamor, gungula. Mol krcat mrežama. Pasarele, kanjere, tramiže, bobine. Razbacani šurevi, igle za pletenje. Nosnice ispunjene mirisom mora i friške ribe.

- Kafe!, proderao bi se napokon netko gromkim glasom iz restorana. I u hipu bi se ribari nacrtali u prostoriji uvijek punoj dima. Ali samo nakratko.

Fischerhuette, tako su je zvali. Sjecište ribara. I sada lijepa, ali bez duše.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Tajni dnevnik Borisa Miletića
• GRADSKA ŠTORIJA Pokvareni Istrijan