Nije neka velika razlika, veli nam Samir Hadžić, između nekadašnje uloge radnika i današnje direktorske pozicije. Razlika je u opsegu informacija koje sad ima, a koje kao radnik nije imao niti je, konstatira, možda trebao imati. Pogled na brodogradnju mu je generalno isti, samo što "sad zna finese i finese od finesa", govori uz smijeh.

"Uvijek se priča kretala po istim parametrima: cijena čelika, cijena nafte i tržište koje raste ili pada. I to su neke tri osnovne stvari u brodogradnji, jer u njoj postoje pikovi i padovi, na to odgovarate i to vas održava", veli.

"Možda se na to prije nije tako gledalo, jer je država uskakala kako je uskakala, ali generalni problemi su uvijek isti. S obzirom na propast hrvatske brodogradnje, od sjevera do juga, neka nova strategija oko brodogradnje, na državnoj razini, definitivno bi bila potrebna. I onda, s informacijama koje sad imamo, na tome se da raditi, moj pogled je i dalje optimističan. Potencijala ima, tako sam mislio i dok sam radio u skladištu i na brodu, a tako mislim i danas. Danas sam možda svjesniji koliko je to puno posla", naglašava direktor novog Uljanika.

U Uljaniku trenutno imaju dva potpisana ugovora, i to za gradnju jedne ribarice za norveškog naručitelja te plutajućeg doka za izraelskog naručitelja.

"Imamo i ono što mi zovemo režija, što podrazumijeva proizvodnju sekcija, blokova za Fincantieri, čime popunjavamo kapacitete".

Od izgradnje stočara ne odustaju.

"Tržište za taj brod je vrlo usko, radi se uvijek o dvije, tri kompanije koje se bave tako velikim prijevozom stoke. Brod dugo stoji, kompanije gledaju svoj interes, teško je doći do neke zajedničke kalkulacije koja bi odgovarala njima i nama, na tome se radi i pregovori traju, bit će dugotrajni i mukotrpni, ali ne odustajemo. Zadnja opcija je izrezati taj brod, ali ja nikad nisam bio za to pa nisam ni sad", kaže Hadžić.

Ukoliko posao bude rastao, rast će i potreba za radnicima. I danas imaju potrebu za zapošljavanjem radnika za postojeće projekte.

"Prostora imamo dovoljno i za puno veći broj ljudi, a kao što sam rekao, ako se vratimo na potporu države i na neke ugovore, opet bi mogli doći i do brojke od 1.000, 1.500 do 2.000 ljudi. Znači, sve diktira tržište i projekti koji se mogu ugovoriti. Ali da, u nekoj budućnosti cilj koji smo si zacrtali je jedan, do jedan i pol veliki brod, s tisuću zaposlenih", navodi Hadžić.

Nostalgija za brodogradnjom kakvu smo u Puli nekada imali postoji još uvijek i Hadžić je ne krije.

"Nekakav žal se javlja kroz dužu povijest, jer u Puli imamo Uljanikov stadion, Uljanikovo naselje, Uljanik je bio i disco, svuda oko nas vidjelo se kako je grad Uljanik vezao na sebe i obrnuto. Tijekom 2000-ih digao se neki zid, vlast u Gradu, a i menadžeri Uljanika gledali su svatko u svoje dvorište ne bi li se jedni drugima "ne miješali" i na kraju je ishod poznat. Da mi je žao, naravno da mi je žao. Ja sam to proživio kao radnik, osam mjeseci bez plaće, ja i svi zaposlenici Uljanika. Sve bih ovo mijenjao da se to nije dogodilo. Da se tada stanje na vrijeme počelo rješavati bilo bi nekih bolnih rezova, ali ne bi svi doživjeli krah", konstatira direktor Hadžić.

Na pogreške u prošlosti možemo se vratiti samo kao čin tužne rekapitulacije, ali je li moglo drugačije ne prestajemo se pitati. Hadžić kaže da je, kad je 2008. godine izbila ekonomska kriza, a brodogradnja malo kasnila pa se to vidjelo tek nakon dvije godine, u tom trenutku trebalo napraviti neke bolne rezove pa jedan dio radnika i otpustiti. Među njima bi, veli, bio možda i on. Onaj koji bi u tom trenutku bio otpušten, bio bi, uvjeren je Hadžić, jalan, ali bi 1.200, 1.500 ljudi ostalo raditi i brodogradnja bi preživjela. U trenutku nekog rasta moguće je i da bi se ponovno zapošljavalo.

- Održao bi se sistem, ono znanje, informacijski sustav, sve bi se održalo. Ovako smo svjedočili brutalnom prekidu. Mogli su se ti rezovi raditi i s otpremninama, na ovaj ili onaj način. Nečija je odluka bila da se u to ne ide, da se to zakrpa nekakvim zaduživanjima, a to je kao balon. To vidim u nekakvoj retrospektivi. Da se to napravilo, situacija bi danas bila potpuno drugačija, ali ne smijemo se zaustaviti u prošlosti, kaže Hadžić.

Direktor, koji je ne tako davno bio "običan" radnik, zasigurno ima drugačiji uvid u funkcioniranje sustava. Veli da mu poznavanje situacije među plavim trlišima pomaže. Većinu tih ljudi zna, stane s njima, popriča, natpis na vratima ni po čemu ga, veli nam, ne izdvaja.

"Ja sam zaposlenik Uljanika, ovako ili onako, bez obzira na funkciju. Danas sam tu, sutra mogu biti bilo gdje, nadam se u Uljaniku. Mogu se vratiti i u skladište, ne bi mi bilo teško. Otpočetka je bit bila da se ta priča nastavi, da brodogradnja u Puli funkcionira. Tako da mi iskustvo pomaže. Puno bolje razumijem probleme, puno je veća filtracija problema kojih nema, jer naravno, neke su stvari za baviti se s njima, na neke se nasmijete. Gdje ima ljudi ima svega, tako da se ja ni po čemu nisam izdigao, niti ću si to dopustiti. Odgovara mi da mogu prošetati među njima, da mi se mogu obratiti, kao i ja njima, distance mi kao osobi ne odgovaraju", zaključuje.

Pitamo ga još na koncu ako ima natječaja za radnike?

"Do sada smo imali tri kruga natječaja za bazična zanimanja, brodomontera, varioca, brusača, ali i još nekih, kao i za visokostručni kadar, inženjere u pogonu, inženjere projektante, a ljudi nam se i osobno javljaju, bivši radnici. Mi ih uputimo na našu kadrovsku službu da ostave svoje papire, a ovisno o potrebi posla, tražimo među onima koji su se ponudili. Ako ne nađemo, tražimo dalje", zaključio je Hadžić.

Povezane vijesti

• Hadžić: Kad završi restrukturiranje i izgradimo brodove, vrlo izvjesno slijedi DRUGA FAZA APARTMANIZACIJE I ZATVARANJE BRODOGRADILIŠTA, A NA TO NE PRISTAJEMO!
• STOŽER ZA OBRANU ULJANIKA U BRUXELLESU Hadžić: Uljanik ima budućnost i bez turističkih sadržaja
• Novi Uljanik je sličan onom starom - troši novce, a brodove ne isporučuje