Više od 27 godina na čelu gradskog poduzeća. I to onoga koje se bavi isključivo smrću. Promijenilo se u tom periodu i ponešto gradonačelnika, malo manje političkih stranaka koje su osvajale vlast, ali Darko Buršić, direktor Monte Gira, kao da je bio vječan. Do početka ovog tjedna. U ponedjeljak je otišao u mirovinu. Jedno popodne mu je iz Grada stigao e-mail gradonačelnika Filipa Zoričića u kojem ga obavještava da od 8. studenog više nije direktor. I sve bi to bilo u redu i po propisu (jer Buršić ima 71 godinu i vrijeme je za odmor) da mu je ta odluka najavljena ranije, da mu se zahvalilo za dosadašnji rad, za to što je pulsko i štinjansko groblje doveo u red, proširio ih i doista pazio na svaki detalj (recimo, grobovi muslimana su okrenuti prema Meki), a ne hladno birokratski mu saopćiti da više nije potreban.

Ja neću umriti

- Ni me zva. A ča će me zvati? Ne bin u to ulazija. On ima pravo maknuti. Ali ne gren ja živjeti u Sloveniju. Pogledaj, 27 lit san tu, bez neke partije iza sebe, kaže Buršić odgovarajući na naše pitanje je li mu teško palo to što ga Zoričić nije zvao.

Ono što mu možda teže pada je što sada neki o njemu izvlače samo ružne stvari, a učinio je puno toga dobroga na pulskom groblju. "Kad smo bili mladi i bismo došli u Labin na ples, onda si gleda kako ki pleše, a ne kako je ki lip. Baba mi je vajka govorila da ti mogu priznati i da si lip, ali zasluge ti neće priznati." Buršić je rodom iz Krnice, u Puli se oženio i tu desetljećima živi. No, sad ga ponovno vuče na selo. Tamo mu je stara hiža, ima i barku u Krničkom portu, strastveni je ribolovac. I ne samo to, voli sport, nogomet prije svega. U Krnici je sa svojim prijateljima izgradio nogometno igralište, oformili su društvo NK Rakalj.

Nakon toliko godina u pogrebnom poduzeću razvio je specifičan smisao za humor. Nezaboravno nam je iskustvo bilo raditi reportažu o tome koliko košta smrt, kada nam je Buršić, objašnjavajući sve detalje ukopa, ponudio da isprobamo lijesove. "Slobodno legnite", rekao nam je, pokazujući najskuplji lijes, reklamirajući ga kao izuzetno udoban. Ima i jednu poštapalicu koju nam i ovaj put izgovara: "Ja neću umriti, ali forši nećeš ni ti ako si dobar sa mnom." Hm, izgleda da neki gradonačelnici nisu bili dobri s njim, jer ih je u svojoj karijeri, kako kaže, pokopao šest.

Došao na mjesto punca

Zanimljivo, na mjesto direktora Monte Gira (poduzeće se do 1994. nije tako zvalo, to mu je ime nadjenuo upravo Buršić, op. n.) došao je nakon svog punca. "Kad san doša na misto direktora, sve nepravilnosti san prijavija, i njega, sve. On je poša u penziju, a blagajnica je pobigla u Italiju, bila je deset lit tamo", otkriva Buršić što se zbivalo te godine kad je preuzeo vođenje firme. Ne pitamo ga u kakvim je odnosima nakon toga bio s puncem, nepristojno je ulaziti u obiteljske stvari. No, tako želi da bude i ubuduće. "Ako danas zarez fali, mene morate zvati", poručuje.

Uglavnom, Buršić je i prije nego što je došao u Monte Giro bio na neki način povezan s pulskim grobljem. Naime, 1992. je nadzirao građevinske radove na jednom dijelu groblja. Jer po struci je građevinski inženjer. Prije imenovanja na mjesto direktora pogrebnog poduzeća radio je u Urbisu, gdje je bio nadzorni inženjer na izgradnji mnogih industrijskih objekata, turističkih naselja, zdravstvenih i kulturnih objekata, poput hala Pazinke, turističkih naselja Valalta, Mareda, Plava laguna, Barbariga, zatim pulskog aerodroma, zgrade Croatia osiguranja, Istarskog narodnog kazališta… "Muka mi je kad vidim ča smo delali, a danas zapušteno, pošlo s vragon u privatizaciji. Ali kad bi nazad se rodija, možda bi opet poša u građevinu", priznaje. Iz tog mu je doba ostala navika da uvijek u džepu nosi metar (ali i kao pravi ribolovac prognozu plima i oseka, odnosno morskih mijena iz Glasa Istre).

Kao mali je ostao bez oca. U brojnoj su obitelji, kaže, bili gladni takoreći kruha. To je vjerojatno i bio razlog zašto se odmah nakon završene srednje Tehničke škole u Puli zaposlio u poduzeću Istragrađevno, i to baš u vrijeme kad se gradio hotel Brioni na Verudeli. Paralelno je studirao građevinu u Rijeci. Ističe da je sudjelovao i u gradnji nebodera na Verudi, gdje se, priča, radilo i danju i noću.

Na groblju je kao doma

Razgovor s Buršićem, međutim, uvijek nekako završi na groblju. Tu je kao kod kuće. Zna svaki pedalj na Monte Ghiru. Ali i tu je u struci. Voli pričati o onome što je napravljeno i što će se graditi.

- Pokojni Luciano Delbianco mi je da suglasnost da mogu u ime Grada graditi groblje. I mi smo to delali. Od 2013. naovamo smo napravili 33 posto više grobnih parcela nego ča hi je bilo otkad postoji groblje. Napravili smo 2.900 objekata i pritom nismo nikome ostali dužni. Sada imamo daljnje širenje. U Puli imamo samo još niše, nema parcela i grobnica. U novom projektu idemo dalje s grobnicama. Za misec i pol, dva bismo sami mogli početi delati nekoliko stotina zemljanih parcela.

Buršića se često može vidjeti na pulskom groblju. Čak i na pogrebima njemu nepoznatih ljudi. Kaže da dođe vidjeti jesu li radnici odjeveni kako treba, jesu li obrijani. Jer sve mora biti na visokom nivou. To se i očekuje od pogrebnika budući da građani izdvajaju nemali novac za njihove usluge. Naime, prosječan račun za jednu sahranu - Buršić veli 'od početka do kraja' - bez cvijeća i muzike, košta oko 7.500 kuna. Ako ćemo statistički precizno, iako u ovom slučaju to zvuči prilično bizarno, Pula dnevno ima 1,8 pokojnika. Na dan kad smo se našli s Buršićem na rasporedu je bilo pet sahrana, dok sutra možda neće biti nijedne. Još jedna činjenična - o umrlima ovise plaće u Monte Giru. Buršić iznosi podatak da u njegovih 27 godina na čelu poduzeća plaća nikada nikome nije kasnila, uvijek se isplaćuje sedmog u mjesecu, a za nju treba utržiti 470 tisuća kuna. Tom logikom možemo zaključiti da Puli ne fali mrtvaca.

Ne fali ovom gradu ni političara. Dosta je Buršić kao direktor gradskog poduzeća njih ispratio s gradonačelnike pozicije. Neki su bili iz IDS-a. Kako to da nije završio u toj stranci, pitamo ga.

- Otvoreno san in govorija: ako su ti, ti i ti u stranci, nema teorije da ja buden. Neš ti meni filozofirati. Treba delati, ne savjetovati i obećivati niš. Nikad meni posao nije niko uređivao niti dozvoljavao, ni Giordano Škuflić, ni Damir Perhat. Za mnoge san bija direktor samo kad im je ništo tribalo, a pokle san bija grobar. Meni je bitnija šjora Marija, nego neke batice.

Povezane vijesti

• Rovinjski restoran Monte zadržao Michelinovu zvjezdicu
• Teatar na Monte Zaru
• Obišli smo grobnice davno sahranjenih i zaboravljenih Puljana, a koje se sada prodaju na javnoj dražbi