Razgovor s Mladenom Kosanovićem
"Nasilje je postalo profitabilno", upozorava psiholog, dok Istra bilježi rast uličnih tučnjava
(Privatna arhiva)
Povodom obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja, u vremenu u kojemu javni prostor, medijski izvještaji i društvene mreže sve češće pune potresni prizori vršnjačke i opće agresije, o gorućem trendu nasilja u društvu razgovarali smo s Mladenom Kosanovićem, specijalistom kliničke psihologije u pulskom Centru za pružanje usluga u zajednici »Ruža Petrović«. Kosanović svakodnevno radi s djecom i mladima koji su prošli kroz najkompleksnije životne okolnosti, a kroz razgovor secira ulične i obiteljske trendove, otvoreno progovara o odgovornosti odraslih za poruke koje šaljemo u eter te o tome; kako mladi u svijetu prevelikih očekivanja, a premalo stvarne podrške, uspijevaju spasiti vlastitu autentičnost.
Nasilje je konstanta
Svjedočimo sve češćim medijskim izvještajima o vršnjačkom i općem nasilju u društvu. Kada izuzmemo suhoparnu statistiku, kakva je stvarna slika na terenu iz Vaše vizure? Bilježimo li doista porast agresivnijeg ponašanja među mladima i što prepoznajete kao glavne okidače?
- Nasilje je konstanta i temelj civilizacije, ne samo naše, nego općenito, na svim prostorima i u svim vremenima. Danas smo ipak nešto više naučili o njemu i iz njega. Spoznali smo kako nastaje, kako se glorificira, kako cvjeta u tisuću oblika, koje su mu posljedice, ali i kako može biti spriječeno. Više smo informirani i senzibilizirani, neki stvarno uče iz povijesti i iskustva, pa ga se više i uočava. Nekada je ono bilo znatno više normalizirano kroz, primjerice, tradicionalni odgoj djece. Kažu da je batina iz raja izašla, ali bilo bi dobro postaviti pitanje što da je u raju ostala - bi li to doista bio raj? Danas znamo da se neki elementi tradicionalnog odgoja u kojem se toleriralo fizičko i drugo nasilje nad djecom ne samo ne dopuštaju niti preporučuju, već su zakonom strogo zabranjeni. Puno je faktora nastanka nasilja, stalno se pojavljuju novi i kombiniraju se. Neki od glavnih okidača svakako su, kao i uvijek, neprihvaćanje djeteta ili mladog čovjeka od strane obitelji ili društva, nerazumijevanje, netolerancija, neadekvatna komunikacija te devijantno ponašanje roditelja. Pritom treba jasno razlikovati adolescentni bunt, koji se prirodno pojavljuje u odrastanju, od nasilja koje nanosi štetu sebi i drugima. Ne mogu se zanemariti uzroci kao što su transgeneracijski prijenos nasilja, psihotraumatizacija djece i mladih kao posljedica zanemarivanja i zlostavljanja, sve oskudniji kućni odgoj, utjecaj i dostupnost droga -napose novih, nesankcionirani govor mržnje u medijima, geopolitičke posljedice rata, institucionalno nereagiranje na nasilje, homofobija, transfobija, razni oblici diskriminacije, prevelika i olaka medijska dostupnost agresivnih sadržaja te igrice koje afirmiraju i normaliziraju nasilje. Ta se lista stalno nadopunjuje i čini se beskonačnom. U radu u ustanovi već duže vrijeme bilježimo sve veći porast broja hitnih prijema djece i mladih, dok su regularni prijemi postali prava rijetkost. Sve manje govorimo o deinstitucionalizaciji, a sve više o realnoj, rastućoj potrebi za smještajem djece u institucije. Prekapacitirani smo. Gotovo svakodnevno dobivamo zahtjeve za smještaj djece svih dobi iz cijele Hrvatske. Da, mislim da se na terenu radi o velikom porastu nasilja u obitelji, uz druge probleme, i da to u konačnici značajno utječe na razvoj nasilja prema mladima, među mladima i od strane samih mladih.
Često smo skloni upirati prstom u ponašanje mladih, zaboravljajući da su oni zrcalo svijeta koji smo im izgradili. Koliko odrasli - kroz agresivnu retoriku u javnom i političkom prostoru, ali i kroz vlastito ponašanje u obitelji i institucijama - zapravo nesvjesno daju legitimitet nasilju kao prihvatljivom modelu komunikacije?
- Puno. Previše. Od netolerantnih, nasilnih političkih retorika i djelovanja, pa sve do otvorenog poticanja istih i žmirenja nad onima koji to promoviraju - mladima se šalje opasna poruka da je to posve normalno ponašanje i komunikacija, odnosno da je to »sloboda govora«. No, »sloboda govora« koja me izravno ozljeđuje, ponižava, posramljuje, degradira i poništava moja građanska i ljudska prava nije nikakva sloboda, već čisto nasilje ili tiranija. Društvenih ili političkih primjera za to imamo u izobilju, od domaćih aktera i javnih »zabavnjaka«, pa sve do susjednih država u kojima se, očigledno, tolerancija na nasilje i demokracija ne samo ne provode, nego se nikada nisu ni sustavno razvile. Štoviše, nasilje se tamo koristi kao glavno pogonsko gorivo pojedinih stranaka, vješto zaogrnutih i kamufliranih u domoljubne i patriotske zastave. Ipak, nisu to dječje bolesti samo malih ili novih zemalja u regionalnoj tranziciji, već i kronične bolesti velikih svjetskih supersila. Nasilje je postalo profitabilno, ono se danas dobro prodaje, na njemu se odlično zarađuje i udobno živi. Dok drugi zbog njega umiru. To na koncu vide i mala djeca. Srećom, u izravnom razgovoru s mladima s kojima svakodnevno radim, izuzetno sam sretan kada vidim da oni to prepoznaju, otvoreno osuđuju i odbijaju pristati na takve nakaradne modele ponašanja.
Nasilje je najčešće tek vanjska manifestacija duboke unutarnje nemoći, krik djeteta koje nema druge alate. Kada s mladima razgovarate o njihovim emocijama, na što oni najčešće stavljaju naglasak? Što ih u današnjem društvu čini toliko tjeskobnima, neshvaćenima i anksioznima da se ti osjećaji na koncu preliju u agresivni obrambeni mehanizam?
- Nasilje je složen fenomen, nije ga lako posve objasniti ni iskorijeniti, čemu uostalom svjedočimo kroz cjelokupnu povijest - od osobnih pa sve do društvenih iskustava. Izgleda da danas nema čovjeka koji u nekoj životnoj fazi nije doživio neki oblik nasilja i s tim povezane patnje ili oštećenja. Velik dio te priče na terenu leži u posljedicama nasilja u obitelji. Djeca i mladi s kojima razgovaram vrlo jasno verbaliziraju teška traumatska iskustva, bilo da je riječ o emocionalnom, tjelesnom, seksualnom ili pak kombiniranom zlostavljanju. Kada govorimo o roditeljima, oba roditelja mogu biti dobra, no isto tako i oba, dakle i majka i otac, mogu biti nasilni. I majke i očevi zbog nasilja nad vlastitom djecom završavaju u zatvoru, izriču im se druge zakonske mjere, bivaju lišeni prava na roditeljsku skrb ili se upućuju na liječenje. Ponekad, nažalost, ništa od toga. S druge strane, roditelji koji nakon razvoda razvijaju visokokonfliktne odnose potpuno izgube iz fokusa dobrobit vlastite djece; djeca im tada postaju obično oružje za međusobni obračun s bivšim partnerom, čime zapravo ne misle na dobrobit svoje djece, nego isključivo na sebe. Neka djeca bez većih problema sama izvještavaju o tome i vidno im lakne kada ih konačno netko stručan sasluša, povjeruje im i pruži im ruku podrške. Međutim, neka djeca o svojim iskustvima nasilja od strane roditelja ili članova obitelji ne progovaraju odmah. Inače, u kliničkoj praksi otkrivanje takve tajne varira u vremenu - od trenutne reakcije pa sve do šutnje koja traje čak pedesetak godina. Zato moramo duboko poštovati vrijeme koje je djetetu, mladom ili odraslom čovjeku potrebno u složenom procesu prorade traumatskog sadržaja. To se ne može i ne smije umjetno ubrzavati ili forsirati; može se eventualno poticati i dati im jasno do znanja da smo tu za njih, da o tome valja razgovarati i potražiti stručnu pomoć. Mladi danas, kada govore o svojim iskustvima, mahom stavljaju naglasak na neodgovarajuće obiteljske odnose, na rizične vršnjačke odnose, vršnjačko nasilje te na agresiju koju intenzivno doživljavaju na internetu i društvenim mrežama. Uočava se izražena nespremnost mladih u nošenju s novim tehnologijama, olako izlaganje i upadanje u ozbiljne probleme putem cyber svijeta, kao i izvjesna videomedijska nepismenost i nezrelost, što drastično povećava rizik od doživljavanja online nasilja. Ali, ruku na srce, i odrasle bi valjalo hitno opismeniti po tom pitanju, zar ne? Čini se da mladi sve manje komuniciraju i druže se uživo, a sve više, i sve nekritičkije, obitavaju online. Rizici da u tom virtualnom svijetu ne budu shvaćeni, prihvaćeni ili da im se dogodi nešto neprilično zaista su golemi. Upravo zato ih u ustanovi kontinuirano i najviše potičemo na druženje uživo.
Manjak roditeljskog odgoja
Zašto mladi danas tako teško pronalaze drukčije, konstruktivne načine za rješavanje konflikata? Kako ih unutar sustava i kroz vaš rad učite postavljanju zdravih granica, pregovaranju i dijalogu, kako bi uvidjeli da se sukobi mogu riješiti bez upotrebe sile?
- Osim interneta, koji u prevelikoj i nekritičnoj količini konzumiranja mlade ljude posve pasivizira, moje je mišljenje da je primarni razlog to što ih nitko nije ni učio konstruktivnom rješavanju sukoba. Roditelji o tome izuzetno malo pričaju s djecom, a škole izgleda još manje ili samo prigodno, odnosno tek onda kada se neki incident već dogodi. Roditeljski je odgoj danas nažalost sve manje prisutan, kako po kvantiteti provedenog vremena, tako i po samoj kvaliteti odnosa. Izlizana fraza o »suvremenom, brzom načinu života« tu je samo loša izlika. Jer, ako doista želite biti dovoljno dobar roditelj, ako čvrsto vjerujete da vam je to jedna od najvažnijih uloga u životu, ako ne i najvažnija, kako onda pred samim sobom objasniti argument da »nemate vremena« za vlastitu djecu i njihov odgoj? U situacijama dugotrajne nedostupnosti i odsutnosti roditelja, djeca i mladi prirodno pronalaze druge odgojne utjecaje - najčešće na internetu i među vršnjacima. Nitko od nas ne može biti posve siguran kakvim se sve online sadržajima djeca danas izlažu i koliki to točno utjecaj ima na njihov cjelokupni psihofizički razvoj, no posve je sigurno da je on dobrim dijelom izrazito štetan. Stoga su topli obiteljski odnosi uživo, odgovarajuća nenasilna komunikacija, podrška, razumijevanje, prihvaćanje i poticanje na izgradnju vlastitog identiteta temelji zdravog odgoja i razvoja djeteta, a time i obitelji u cjelini. U našem institucionalnom radu s djecom i mladima izuzetno su dobrodošli individualni i grupni rad, iskustvene radionice, druženje s drugima, procesi osamostaljivanja, poticanje na kretanje i sportske aktivnosti te volonterski rad. Potrebno nam je znatno više zajedničkih aktivnosti, aktivnog slušanja, razgovora uživo, smijeha i kvalitetnog druženja roditelja i djece, a znatno manje ekrana. No, ne odnosi li se to zapravo i na sve druge relacije u društvu - partnerske, prijateljske i poslovne? Postavljanje jasnih odgojnih granica je ključno; one ne smiju biti ni prekrute, ali ni prelabave. Vlastiti primjer je tu najvažniji jer djeca uče oponašanjem, odnosno učenjem po modelu. Stručni radnici u našoj ustanovi najbolje znaju da nas djeca i mladi s kojima radimo najmanje simpatiziraju - da budem maksimalno blag u opisu - upravo onda kada im postavimo jasne granice oko korištenja mobitela ili kada im ih moramo privremeno oduzeti, primjerice noću, kako bi uopće mogli uredno spavati i sačuvati mentalno zdravlje.
Koliko je teško mladom čovjeku, a posebno onome koji je u startu zakinut za stabilno obiteljsko okruženje, održati »zdravu glavu« u svijetu punom visokih očekivanja, a s tako malo stvarne, bazične emocionalne podrške? Što mladi iz Vašeg iskustva najviše zamjeraju odraslima?
- Zdrav, siguran odnos mladih ljudi koji odrastaju u instituciji ili udomiteljskim obiteljima s njima važnim odraslim osobama koje sudjeluju u njihovom odgoju, u nekim je slučajevima daleko bitniji od same krvne povezanosti s roditeljima. Krvna povezanost, naime, ne garantira automatski sreću, zdravlje ni blagostanje. Sintagma »jedna je majka« u određenim je životnim situacijama opasna besmislica, baš kao i ona stara: »I mene je moj otac tukao, pa što mi danas fali?« Mladi iz mojeg iskustva odraslima, a osobito roditeljima, najviše zamjeraju nezainteresiranost, nasilje, nerazumijevanje, neodgovarajuće odgojne postupke, posramljivanje, zabrane i kazne koje im uopće nisu objašnjene, odsutnost, ignoriranje te neprihvaćanje s obzirom na njihovu dob. Dijete je otac čovjeka. Omogućiti tom djetetu zdrav start u životu znači osigurati mu zdrave roditelje i njemu bliske odrasle osobe koje će o njemu istinski brinuti, davati mu toplinu, ljubav, sigurnost i prihvaćanje. Čini se kao da je to danas u društvu sve manje važno. Prije ostvarivanja u ulozi roditelja, ljudi bi prvenstveno trebali duboko poraditi na sebi. No, tko to danas uopće radi? Stara je i točna priča: da biste vozili automobil, morate završiti autoškolu i dobiti vozačku dozvolu, a čak se i tada još godinama učite pravoj vožnji. Dozvola vam zakonski treba i za posjedovanje pištolja, za upravljanje barkom i za mnoštvo drugih stvari. A što vam treba da biste postali roditelj? Izgleda - apsolutno ništa. U praksi svakodnevno svjedočimo koliko je rasprostranjena ova opasna zabluda i koliko ona na koncu skupo košta i pojedinca i društvo u cjelini. Kompetentno roditeljstvo se, unatoč svemu, dobrim dijelom može naučiti kroz edukaciju. Bilo bi od presudne važnosti kada bi se o zdravim međuljudskim, roditeljskim i partnerskim odnosima djecu učilo sustavno, još od osnovne škole. Mislite li da je u životu doista važnije znati principe osmoze, točan datum Krbavske bitke, tko je bio Faust Vrančić ili detaljno opisati elektromagnetsku indukciju, nego biti emocionalno i komunikacijski pismen? Zar nije važnije biti sposoban uspostavljati, razvijati i održavati zdrave međuljudske odnose, planirati i kvalitetno brinuti o sebi, svom partneru, obitelji i djeci? Naučiti kako odgovarajuće reagirati na nasilje i ne dati mu uopće šansu? Što je od toga zapravo važnije u našoj sadašnjosti i realitetu? Nadalje, od pandemije koronavirusa naovamo, na terenu bilježimo stravičan porast nasilja mladih osoba prema samima sebi - u obliku učestalog samoozljeđivanja adolescenata. U ublažavanju posljedica tog čina, upravo onda kada je najpotrebnije, redovito nam izostaje adekvatna medicinska pomoć. Ona je u Puli i Istri trenutačno moguća samo interventno na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu Opće bolnice Pula ili ambulantno, ali ne i putem prijeko potrebne hospitalizacije. Naime, kada je dječji život akutno ugrožen samoozljeđivanjem, mi to dijete hitno moramo voziti u Rijeku ili Zagreb, jer Pula uopće nema dječji i adolescentni odjel pri Odjelu psihijatrije. Godinama javno apeliramo da se to hitno promijeni i da se omogući adekvatna zdravstvena skrb hospitalizacije ugrožene djece, ali to se uporno ne događa. Time sustavno izostaje odgovarajuća medicinska skrb cijelom jednom osjetljivom dijelu populacije Istarske županije. Kako je to u dvadeset i prvom stoljeću uopće moguće? Izuzetno smo zabrinuti.
Zakonska regulacija interneta
Agresija se danas u velikoj mjeri preselila u virtualnu sferu kroz cyberbullying i online linč, gdje su posljedice po mentalno zdravlje često teže i dugotrajnije od fizičkih sukoba. Kako to nevidljivo, digitalno nasilje mijenja dinamiku vršnjačkih odnosa u stvarnom svijetu i kako pomoći mladom čovjeku da se od njega zaštiti?
- I na ovom polju roditelji i škole moraju imati ključnu riječ, baš kao i sam zakonodavac te mediji. Postavlja se i pitanje koje su tu točno odgovornosti moćnog IT sektora. Bilo bi više nego poželjno strogo zakonski regulirati uporabu interneta, posebno kada govorimo o maloljetnoj djeci. No, kako i tko će to učiniti? Je li mentalno zdravlje djece i mladih, pa na koncu i odraslih, dovoljno jak razlog za takav korak? Povijest pokazuje da se ipak može - izvrstan i svjež primjer je pravna regulacija umjetne inteligencije putem Zakona o umjetnoj inteligenciji Europske unije donesenog 2024. godine. Ipak se krećemo. Osim zakona, zdrava obitelj i stabilno djetinjstvo, u kojemu smo dobili čvrste temelje zdrave ličnosti i zdrave kritičnosti - bez da pritom izgubimo dragocjenu radoznalost u otkrivanju svijeta - najbolja su šansa da uistinu ostanemo mentalno zdravi. Uz stručni rad s djecom, u ustanovama obavezno mora ići i paralelan rad s roditeljima na podizanju njihove emocionalne i digitalne pismenosti. Iako će nasilnih filmova, agresivnih igrica i političkih crnih vijesti u eteru biti uvijek, na nama je da zapamtimo da ćemo uvijek imati izbor posvetiti svoju pažnju nečemu drugom - znatno konstruktivnijem, ljudskijem i mirnijem.
Kako o razvoju i budućnosti mladih ljudi koji izražavaju »izgubljenost« u začaranom krugu nasilja govoriti afirmativno i s optimizmom, a da ne upadnemo u zamku fatalizma ili pukog sažaljenja? Gdje se nalazi ta ključna točka preokreta u kojoj mlada osoba, usprkos teškim okolnostima i tom začaranom krugu društvene agresije, uspijeva izgraditi zdravu, stabilnu i empatičnu osobnost?
- U kreiranju zdravog odnosa. U učenju i iskazivanju suosjećanja, aktivnog slušanja, povjerenja, poštovanja, zdrave dvosmjerne komunikacije te u podršci prosocijalnim ponašanjima, uz istodobnu demotivaciju onih agresivnih. To je itekako moguće. Imamo uistinu puno predivnih primjera djece i mladih odraslih osoba proizašlih iz sustava socijalne skrbi koji su danas posve ostvareni ljudi, dobro adaptirani članovi našeg društva, vrijedni radnici, odgovorni roditelji, dobri prijatelji i partneri - koji se ravnopravno bore sa svakodnevicom baš kao i svi mi ostali. S nekima od njih se i danas povremeno rado nađem na kavi, pa mi i sami osobno svjedoče tomu, na što sam izuzetno ponosan. Njih je u postocima čak znatno više nego onih koji ostanu u sferi problematičnog ponašanja. Može se, dakle, uspjeti. Ali to nipošto ne pada samo od sebe s neba. Svatko tko ima i najmanje iskustvo roditeljstva ili odgoja djece i mladih duboko će se složiti da to nikada nije lak ni jednostavan posao. On je posve nepredvidljiv i u njemu nema nikakvih unaprijed danih garancija. No, što bi u povijesnom kontekstu rekao Winston Churchill, za to su uistinu potrebni krv, znoj i suze. Ali poslije svega, vjerujte mi, ipak dođu one najljepše - suze radosnice.
Pad nasilnih kaznenih djela, ali rast prekršaja protiv javnog reda i mira
U sklopu analize stanja sigurnosti na poluotoku, Policijska uprava istarska ustupila nam je službene podatke za prvih
devet mjeseci ove godine koji ukazuju na zanimljive, ali i dalje ozbiljne trendove na terenu.
- U prvih devet mjeseci ove godine na području Policijske uprave istarske evidentirano je 310 kaznenih djela s elementima nasilja, što je dvanaest posto manje nego u istom razdoblju prošle godine, kada su evidentirana 353 kaznena djela. Od navedenog broja, evidentirano je 115 kaznenih djela nasilja u obitelji, 77 kaznenih djela tjelesne ozljede i 35 kaznenih djela teške tjelesne ozljede, dok su ostala kaznena djela evidentirana u manjem broju.
Kada se fokus usmjeri na mlađu populaciju, unutar navedene statistike počinitelji mlađi od 21 godinu počinili su 33 kaznena djela s elementima nasilja. Među tim prijestupima, mlađi od 21 godinu evidentirani su za jedanaest kaznenih djela teške tjelesne ozljede te osam kaznenih djela tjelesne ozljede, dok se ostatak odnosi na druga djela u znatno manjem broju. Gledajući ukupni udio, mlađi počinitelji ove godine sudjeluju u nasilnim kaznenim djelima s jedanaest posto, što predstavlja značajan pad u odnosu na prošlu godinu kada je njihov udio iznosio 21 posto. Zanimljiv i indikativan podatak jest da su sva navedena kaznena djela počinile isključivo osobe muškog spola.
Rastu prekršaji uličnih tučnjava
Kada je riječ o prekršajnoj domeni, statistika bilježi drukčije, uzlazne trendove. Iz Policijske uprave istarske interpretiraju podatke o narušavanju javnog reda i mira.
- U devet mjeseci ove godine evidentirano je 428 prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, što predstavlja povećanje od 16 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, kada je impedirano 368 prekršaja. Maloljetni počinitelji u ukupnom broju počinitelja sudjeluju ove godine s dva posto, a prošle godine s tri posto.
Izraženo u konkretnim brojkama, i ove i prošle godine evidentirano je dvanaest maloljetnih počinitelja prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a u policijskim se zapisnicima kao najčešći oblik devijantnog ponašanja navodi prekršaj tučnjave. Baš kao i u slučaju kaznenih djela, sve maloljetne osobe koje su počinile ove prekršaje na području Istre su muškog spola.
