vrijedne ruke našeg sugrađanina
Kako je Dubravko Šlibar stvorio gradsku oazu na Kaštanjeru: 25 raskošnih stabala prkosi ljetnim sušama i betonu
(Snimila Jelena Milović)
Za sebe skromno kaže da je, jednostavno, ljubitelj prirode. Međutim, za razliku od mnogih koji će za sebe tek deklarativno reći isto, njegova se ljubav očituje vrlo konkretno i opipljivo. Naime, umirovljenik Dubravko Šlibar od 2012. godine do danas na livadi nadomak njegove zgrade na Kaštanjeru zasadio je brojna stabla, od kojih sada njih 25 uljepšava otvoreni prostor, dajući blagu, prijeko potrebnu hladovinu kako ljudima, tako i životinjama. Jer, kakva bi to prirodna intervencija bila kada blagodati ne bi osjetili svi koji joj gravitiraju.
Poštovanje prema prirodi
Ne želeći sebe posebno isticati, Šlibar s puno više strasti govori o prirodi koju iznimno poštuje. U samoj blizini nalazi se i izmješteni dio Osnovne škole Kaštanjer pa se i učenici nerijetko igraju na ovom prostoru. Stvorivši nešto nalik malom botaničkom vrtu u širem centru grada, pokazao je kako se na takvim mjestima, uz trud i ljubav, može dobiti prava oaza zelenila.
Od ptica ovdje ima gotovo svake vrste koja obitava na našem podneblju - od golubova, galebova, svraka, vrana i šojki, pa do vrabaca i sjenica, a mi smo tijekom posjeta uočili i jednog crvendaća. Ljeti bi na ovoj livadi, prije Dubravkove intervencije, a posljedično s manje kišnih dana, trava bila doslovno spaljena. Upravo je ovog umirovljenika taj tužni prizor nagnao da reagira. Jer, kao što i sam kaže, drveće i hladovina izravno spašavaju travu, a samim time je dio vizure ovog gradskog kvarta oku puno ugodniji i prijemčiviji.
- Prvo sam zasadio ladonju, a potom sam dalje krenuo na orah, marelicu, badem, lovor, jorgovan i dud, a ima sad i dosta oleandara. Spasio sam i stari dud koji je već otprije bio ovdje. Tada mu je već bilo vani izašlo korijenje pa sam nasuo četiri kamiončića zemlje. Susjedi redovito pohvale ovo što radim, a često mi u prolazu dobacuju kako sam vrijedan, s osmijehom nam prepričava gospodin Šlibar.
Sve se to odvija dok naš sugovornik predano orezuje, šiša i pruža ovim stablima sve što im je potrebno. Ne zanimaju ga mobiteli ni kompjutori; on u rukama najčešće ima škare za orezivanje i ostali alat. Moglo je sve ispasti i drugačije, ali kada je doselio u ovaj kvart, inspiraciju je pronašao upravo kroz pogled sa svog balkona. Umirovljenici imaju tu prednost da mogu birati ono što uistinu vole raditi pa je takva priča i s njim. Ovo mu je, veli nam, posebna zanimacija i uživancija, a kako mu je sve nadomak doma, ova površina za njega je bila poput praznog platna na koje je ucrtao novi, zeleni život. Ta mu zanimacija okupira dobar dio dana, jer posla uvijek ima.
Suživot slavonske i istarske autohtonosti
- Napravim ono što trebam oko njih, a dalje je sve na tome što priroda sama daje. Uvijek se držim one stare izreke koja kaže da prirodu treba poštovati i služiti joj, a ne je samo bezobzirno iskorištavati, poručuje on svima nama.
Priroda uvijek vrati onoliko koliko joj dajemo, a u slučaju našeg sugrađanina, bila je vrlo izdašna. Ovdje različite vrste stabala na relativno malom prostoru žive u ugodnom suživotu, pružajući dom kukcima, pticama, ali i četveronožnim ljubimcima koji uživaju istrčavajući se na ovoj zelenoj livadi. Za cijelo to vrijeme, posebno kada je ljeto i njihovi se vlasnici međusobno druže, pa saznajemo simpatičan detalj da su mnogi, prije nego što su saznali imena samih vlasnika, najprije znali imena njihovih pasa.
Nakon jedanaest, dvanaest godina, koliko mnoga od ovih stabala ukrašavaju ovaj prostor, sada je već riječ o respektabilnim primjercima. Mladice su se birale nasumce - nešto je pronašao, nešto kupio, bez da je oko toga radio posebne studije. Međutim, naglašava da je kod ovih stabala riječ o vrstama koje se mogu naći po cijeloj Hrvatskoj, tako da je i ovdje riječ o autohtonosti - i slavonskoj i istarskoj, jer i sam rodom dolazi iz Vinkovaca. "Nema ličke bukve", veli nam kroz smijeh, ali u šali ne isključuje mogućnost da se i ona jednom nađe ovdje. Neke su sadnice s vremenom i stradale, ali većina zasađenog postala je trajni "inventar" ovog eksterijera. Za nove mladice, kaže nam, više nema mjesta, a sudeći prema širenju krošnji i prirodnom rastu postojećih stabala, budućnost će na ovom mjestu donijeti veliku, duboku hladovinu. Buduću vizuru stoga prepuštamo mašti.
Ptičje utočište gospođe Nade
Posebna priča oko ovih stabala jest i briga oko ptica koju, osim gospodina Dubravka, predano vodi i njegova supruga, gospođa Nada. Vode uvijek ima, a posebno su pazili na to da ljeti ptice mogu nesmetano do nje pa se posude tako nasipaju i po nekoliko puta dnevno. I nije samo svježa voda njihova jedina briga. Ptice ovdje za gospođom Nadom idu doslovno kao koke po kokošinjcu. Uvijek ima pšenice, a nakvašen kruh donose im čak i susjedi iz okolnih zgrada. Zažmirite li na ovom mjestu, na tren ćete zaploviti izvan gradske vreve pa, iako ste nadomak prometnice, ni autohtona seoska atmosfera neće vam biti strana. Najveća sreća često se krije u malim stvarima, a gospodin Dubravko priznaje nam koliko istinski uživa u okruženju kojemu je dao svoj prepoznatljivi osobni štih.
Kada se vidi rezultat truda vrijednih ruku naših sugrađana, ne možemo ne poslati apel javnosti da svi skupa znatno više pazimo na prirodu, biljke, stabla i životinje. S obzirom na mjesto s kojeg smo se ovog puta javili, apel je i da čuvamo sve ovo čemu su gospodin Dubravko i njegova supruga pružili toliko nesebične ljubavi. U konačnici, sve što doprinosi unapređenju ljepote i kvalitete našeg zajedničkog prostora, služi svima nama. Sve čemu dajemo svoju pažnju - raste. Na nama je da kao društvo dobro razmislimo što svakodnevno hranimo.
