Đir po mrkatu
Na vremenske prilike pulska tržnica nije imuna
(Jelena Milović)
Gradska je zelena tržnica petkom uvijek nešto posjećenija pa je tako bilo i jučer. Topao jesenski dan izmamio je najvećim dijelom umirovljenike koji ritual snabdijevanja na tržnici i dalje ne zaobilaze. Međutim, kao što to najčešće i biva nakon uobičajenih uvoda, tržnica nije ništa drugo doli refleksija svih pojavnosti u društvu, ponajprije one koja govori o dubini naših džepova. Kad kažemo dubina, bez da mažemo oči jedni drugima, uskoro ćemo morati mijenjati opisni izraz u - plitkoću.
Treba jesti sezonsku hranu
Mada nerado o tome mnogi govore, pa se u startu autocenzuriraju, kad krenu žalopojke one dolaze u potocima, jer tržnica već dugo nije ono što mnogi od nas pamte.
Kako saznajemo od jedne trgovkinje koja prodaje isključivo svoje proizvode, trgovački centri odvukli su, ne samo mlade, već i one starije kupce koji su nekada imali navadu kupovati na ovom mjestu. Jednog ćemo se dana, smatra ona, dobro zamisliti jer nismo vrednovali trud lokalnih proizvođača. Situacija je, naravno, kompleksna i narod samo kusa posljedice nekih pojava na tržištu, ali ono što jedemo, drži naša sugovornica, nije nimalo nevažno. Rezultati bi se mogli zbrajati na kraju.
- Sezona je bila ne-loša, ali mi svakodnevno živimo od naših kupaca - naših ljudi. Ljudi će se, valjda, početi vraćati na tržnicu kad nas više ne bude. Kad sam počela raditi, ovdje je bilo jako puno proizvođača. Danas se to svelo na nekolicinu. Ostalo su nakupci. Mi imam svoju, sezonsku robu. Ljudi se zažele nekih proizvoda koji su izvan sezone i oni će to negdje kupiti. Kad tih proizvoda ne bi bilo, jela bi se sezonska hrana. Naše podneblje traži da se tako hranimo, jer nije prirodno da fažolete ili pomidore jedemo za Novo lito, veli ova trgovkinja koja smatra da bi trebalo stati iza proizvođača te tražiti da se uredi tržište.
Puna su nam usta zdrave, mediteranske, autohtone hrane, ali samo na verbalnoj razini. U praksi i dalje, budimo pošteni, kupujemo ovisno o stanju našeg budžeta, pa nam tko zna koliko odležana salata u nekom skladištu bude prvi izbor. "A kako primjerice pomidor može trajati tri mjeseca?", pita ona.
Nekad 20 kuna, danas 10 eura
Cijene prate skupoću proizvodnje i s obzirom na sve, realne su, drži ona. "Sve je poskupjelo" pa nam za primjer navodi cijenu radniku prije uvođenja eura. Tada se sat rada plaćao od 18 do 22 kuna, dok danas ne mogu dobiti radnika ispod 10 eura na sat. Slijedom toga pita kako u tim uvjetima prodati robu za manji iznos. Na kraju zaključuje kako preispituju koliko im je kao obitelji bilo pametno uopće krenuti u ovaj posao.
A kad smo kod cijena, na tržnici možete kupiti batat za 4 eura, koliko košta i cikla. Kupus je 3, a cikorija 5 eura. Mrkvu i kelj ćete platiti 4 eura, karfiol 5, a i zelena salata je iste cijene. Poriluk je također 5 eura, pasternjak je 8, a mac raštike 1,5 eura.
Na ribarnici ribe ne nedostaje, vrijeme je povoljno za izlov, ali ribe se još nisu naučile najaviti gdje se kreću, našalili su se trgovci. Za ribu je i bolje da je tako, složili smo se. Srdela i inćuna ima po cijeni od 5 eura, a ovog se petka kupovala i bijela riba. Petak je i na ribarnici bolji dan, ali ni ovdje ne govorimo o vrhunskoj prodaji - je ča je, reći će. Sve se više zadovoljavamo malim. Cipal je po 4 ili 5 eura, kvarnerska lignja po 20, a raža po 10 eura, koliko stoji i ribon.
