Sretan rođendan!
Zdenka Legović: Uskoro će napuniti sto godina, ali je i dalje vrlo žgaja i u formi
(Vanesa Begić)
Doživjeti stotu? Da, po mogućnosti u dobrom zdravlju (koliko li je to uopće moguće u tim godinama), ne "zalegnuti" i da moždane vijuge i dalje služe. Ne biti "kao biljka". Sto godina će za manje od mjesec dana napuniti Zdenka Legović, rođena Žužić, koja je i dalje u prilično dobroj formi, a posjetili smo je u njezinom stanu u Šijani.
Po kući može sve sama, kćerke joj donose špežu i pomognu s većim radovima čišćenja i pospremanja jer je nešto slabije pokretna, pa čisto preventivno, da ne padne negdje, no, kako smo se uvjerili, i dalje je žgaja, čak nismo primijetili da čuje ili vidi slabije - za godine i više nego dobro, a premda je život nije mazio, nije se predavala te uvijek uspijevala pronaći ono najbolje u svemu.
- Rođena sam u Muntrilju na Pazinštini, radila sam od najranije dobi na polju, još prije polaska u prvi razred, čuvala sam krave i ovce, te potom sam završila četiri razreda osnovne škole. Otac je pensa da ću poći za učiteljicu, no, ni bilo šoldi, a da van pravo rečen, nisam ni bila tip za škole, ja san onako, više za delat.
Ni bilo rože e fjori
Tamo je bija jedan lipi mladić, ki je štešo čuva ovce i krave, i malo po malo sam se zajubila. Na početku je bilo lipo, no pokle ni bilo više rože e fjori. Završili smo tečaj za trgovca, tri miseca smo pošli u škole, i pokle sam delala u trgovini živežnih namirnica, kako se tada zvalo u Pazinu. No, on ni bija baš pravi za delo. Ponudili su nam da živimo u staroj hiži, muž nije htio, onda smo pošli u Tinjan, kadi smo živjeli dva miseca, pa je dela i drugdje, i u rudniku boksita, pa u miliciji, ali je onda ostao bez dela, nije bija pravi.
Došli smo do Pule, najprije sam delala u kampanji, svakega dana, iako sam imala tri šćeri, ni bilo lako, svakoga dana bin išla od Medulinske ulice, na potezu kadi je sada Policijska uprava pa sve do vrtova iznad Ambrele, delala sam u kampanji nekoliko godina, a pokle tega, kada je muž poša, sam počela delati i kao čistačica u Uljaniku. Nije to bio lak posao, odgajati tri šćeri, delati, pa sve što ča rabi u hiži, no nakon par lita sam se kambjala za delo sa zrmanom i pošla delati u kuhinji Uljanika, kao pomoćna kuharica, a pokle sam finila i tečaj. To je bilo teško delo, tamo sam se najduže zadržala, šefovi su bili pravi, ali se čuda tega delalo.
Imali smo dva velika kazana, svaki od po 500 litara, i jedan od tristo, i bili smo smješteni u cijelom onom kompleksu gdje se sada nalazi Zagrebačka banka, McDonalds pa sve do onog dvorišta kod stare Muzičke škole, tamo se delalo tada, kasnije su prešli u prostore brodogradilišta, veli Zdenka koja priča malo dijalektom, malo književnim jezikom te bilježimo njezin autentičan "izmiješan" izričaj.
Saznajemo da je hrana tada bila puno bolja, zdravija, spravljena od sezonskih namirnica te konkretna, jela se prava jota, pravi šugo, meso, povrće i voće iz okolnih njiva, sve je bilo puno jednostavnije i bolje, kako je kazala.
- Ujutro bi kuharica za marendu pripremila tripice, jetricu te teleći i goveđi gulaš, sve domaća hrana, a delalo se od 7 do 14, i od 14 do 22, ili nekada od 7 do 15 i od 15 do 23, povrće i voće bili su iz vrtova s Pragrandea. Delala sam i u tim vrtovima ranije, imali smo kupus, salatu, malancane, to prije nis’ imala.
Inače, moje su prve uspomene iz Pule potpuno razrušeni grad, ranih pedesetih godina po cijele dane smo čistili grad, sadili smo stabla. Neki dan sam na Tv Novoj gledala emisiju o Pragrandeu, suze mi idu kada vidim kako to sada izgleda, a kakvi su vrtovi bili nekada.
Od nekadašnje Pule fali mi prije svega mir, opušteni način življenja, poštenje, sve je bilo puno jednostavnije. Nitko nije imao puno, ali su ljudi bili pravi, bolji nego danas, težilo se poštenom radu i nije se tako bespotrebno klatilo okolo. Razvela sam se davne 1963. godine, što je tada bilo jako neobično, govorili su da sam luda, da kako ću bez muža, a nakon tega, nisam ni pensala da se ponovno ženim. Godinu kasnije položila sam vozački ispit, kako za vespu, tako i za auto, i tada je bilo ukupno sto vozila u Puli, s onima hitne, vatrogasaca, milicije, drugih hitnih i komunalnih službi te javnog prijevoza, i peljala sam do jako kasno s godinama, veli Zdenka, koja naglašava da je ona išla samo na delo i s dela te da nikamo drugdje nije išla.
Bili su siromašni, i kćerke su često išle na maneštru kod susjeda, koji su bili tek nešto imućniji, i stavljali u maneštru i kosti. Govorilo se kako je kod susjeda sve uvijek slađe. No, onda su kod susjeda zamijenili lonce, namjerno, a djeca su jela bez da primijete, tek je susjedin muž, nakon posla, vidio da je ta maneštra nešto slabija, bez kosti, bez mesa.
Zdenka je, kako veli, bila prisutna u raznim radnim akcijama, ne samo čišćenja po Puli i onima pošumljavanja, nego i na pruzi Šamac - Sarajevo, gdje je bila tri mjeseca i nije niti stizala pisati roditeljima. Velika radost su joj djeca, tri kćerke, četiri unuka i pet praunuka.
- Svima sam pomagala koliko sam mogla, razvozila sam i unuke na aktivnosti, okolo, voljela bih da se svi češće vidimo, ali praunuci idu na toliko aktivnosti, teško je sve sakupiti zbog različitih radnih vremena i svega ostalog, no svi smo si jako dobri, svi se lijepo slažemo i jako mi je drago kada vidim svu djecu, male i velike. Nakon penzije posvećivala sam se unucima, više sam godina u penziji - 44, nego što sam delala - nešto više od 30, no išla sam u punu penziju za tadašnje uvjete. Nisam nikada išla okolo, nije to za mene, jedino sam s borcima išla na razna komemorativna putovanja, a skoro do 90. rođendana išla sam na more, na Zelenici. Kada sam došla sa sela, nisam znala plivati, no naučila sam nešto, daleko od toga da sam bila dobar plivač, ali sam voljela ići na more i plivati, od petog do desetog mjeseca. Sjećam se i kada sam isplela kostime, vunene, sebi i kćerkama, gaće je bilo lako isplesti, ali grudnjak, to je bilo puno teže, navodi.
Probna plovidba na "Berge Istra"
Kaže da nije voljela baš putovanja, osim ići s borcima po tim komemorativnim izletima, a išla je i na probnu vožnju broda "Berge Istra", gdje je radila u kuhinji.
- Bila sam, par puta, na tim, kako su ih zvali, dokovanjima, pomagala kuharima, bilo je zanimljivo, žao mi je što se poslije desilo s tim brodom, tuga, veli Zdenka koja je penziju dočekala kao voditeljica šanka (i jedina šankistica) u novom Uljanikovom domu na Rivi (gdje se danas nalazi zgrada Politehnike).
Kasnije je, saznajemo, odlazila u rodne krajeve gdje su sagradili vikendicu, i gdje je, do prije nekoliko godina, boravila po par mjeseci godišnje. Dane sada provodi gledajući televiziju, a što se tiče tajne dugovječnosti, kaže da je uvijek sve jela, da nije imala posebne dijete, ali da je hrana bila puno bolja, sve je bilo ukusnije. I jednostavnije.
