rođendan naše sugrađanke
Katica Komnenović-Ivančić proslavila stotinu godina:"Sjećam se kad su fašisti cijelo selo Podhum zapalili, a ljude ili strijeljali ili odveli u logore"
(Privatna arhiva)
Katica Komnenović-Ivančić proteklog je vikenda proslavila stoti rođendan. Naša sugrađanka svoje umirovljeničke dane provodi u štinjanskom Domu za starije "Katarina", u kojem joj ljubazno osoblje pomaže da joj svakodnevica prođe što ugodnije, pričaju nam članovi njezine obitelji. Kao gotovo svaki rođendan, neovisno o godinama koje se slave, i ovaj je proslavljen uz tortu, fotografije i njezine najmilije - obitelj, unuke i praunuke, ali i uz osoblje Doma koje je s njom podijelilo ovaj važan dan.
Godine su se nakupile, a s njima i staračke boljke. Sjećanja joj svakim danom sve više blijede. Na trenutke lucidna, već drugog trenutka zaboravljiva, ova je stogodišnjakinja proživjela i preživjela mnogo toga. Sahraniti vlastitu djecu protuprirodno je i nešto što na čovjeku ostavlja poseban trag. Upravo ju je smrt kćeri posebno pogodila. No, kako nam opisuju članovi njezine obitelji, vedar duh i smisao za humor znaju bljesnuti upravo u trenucima kada i sama mora odagnati tugu. Tako je nedavno u Domu, prilikom smrti svoje cimerice, nakon što su stigli pogrebnici, dobacila da malo pričekaju da se i ona spremi jer, eto, kreće s njima. Jer život je, znamo to mnogi, i majka i maćeha.
Katica Komnenović-Ivančić nije prvi put "tema" našeg lista. Naime, 2019. godine intervjuirala ju je naša kolegica i tada saznala brojne pojedinosti o njezinu životu, ali i o njezinoj svojevrsnoj povijesnoj ulozi u našem gradu. Dio tog razgovora donosimo u narednim retcima, kao obol ovoj stogodišnjakinji.
Od šivaćih strojeva do velike tvornice
Zanimljiva je njezina poveznica s tekstilnom tvornicom Tekop, danas Tekop Nova, koja svoj pogon ima u blizini autobusnog kolodvora u Šijani. Ova je tvornica oduvijek bila pojam socijalne osjetljivosti i napredne integracije osoba s invaliditetom. Prije više od 60 godina, zajedno s drugim Puležankama, gospođa Katica sudjelovala je u stvaranju prve zaštitne radionice Tekopa, dijela tvrtke u kojem su se zapošljavale osobe s invaliditetom.
- Jako dobro se sjećam kako smo nosile svoje šivaće strojeve u krojačku zadrugu 1952. godine u bivšoj Prvomajskoj ulici, u Savez gluhih, jer je postojala velika potreba za krojačkim uslugama. Kasnije je to preraslo u zaštitnu radionicu Tekop, a onda i u veliku tvornicu u Šijani, započela je Komnenović-Ivančić.
Zemljište za tvornicu darovala im je tadašnja Općina Pula, a tvornicu su podigli uz pomoć kredita.
- E, tada se radnik puno više cijenio i mnoge su tvornice napredovale upravo zahvaljujući vrijednim radnicima, jer su tada poslovođe slušali i provodili dobre ideje. Mi smo svaka tri mjeseca dobivali kompletno izvješće o poslovanju tvornice, sve smo znali, a višak novaca često smo stavljali na štednju kako bismo mogli kupiti nove strojeve.
Nije im, naglasila je, tada ništa nedostajalo. Bilo je i za godišnje odmore, i za putovanja, i za K-15, i za jubilarne nagrade - za sve. Radnici su često odlazili na dodatne obuke u druge tvornice po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, gdje god je trebalo, a direktorske plaće nisu bile poslovna tajna.
- Svi smo znali točno koliko direktor ima plaću, jer je odnos bio jedan prema pet. Ako je čistačica imala tisuću dinara plaću, direktor je imao pet tisuća. Imali smo i jak mirovinski fond. U njemu su svi umirovljenici imali rezervu za tri mirovine, pričala je tada Katica.
Iz Vojvodine na Sušak
Katica je rođena u rujnu davne 1926. godine u Martincima u Vojvodini, u tadašnjem Kotaru Srijemska Mitrovica.
- Iako je moj otac bio samo činovnik, svake smo godine iz Mitrovice dolazili na godišnji odmor u Primorje. Zato, ali i zbog mame, tata se odmah odlučio doći na Sušak kad su mu ponovo ponudili službu u drugim banovinama, opisala je.
I tu je, kao da unaprijed ispravlja moguću novinarsku pogrešku, dodala: "I da mi ne biste slučajno uz Sušak pisali Rijeka, jer su to dva različita mjesta."
Katica je bila na izučavanju zanata za švelju. U razgovoru se prisjetila i 6. travnja 1941. godine, kada su počela bombardiranja te njihova bijega iz Sušaka kamionima.
- Morali smo bježati, jer Talijani su već bili prešli granicu između Sušaka i Rijeke, digli su most u zrak, bombe iz aviona su padale posvuda. Jako puno nas je bilo. To su vam stizali kamioni i kamioni ljudi, a do Liča je bilo još puno za hodati i, naravno, da nismo stigli u Lič do navečer, prepričala je onomad.
- Prespavali smo u šumi Stražvenici po putu. Drugi dan smo konačno došli do kuće moje tetke i tamo smo ostali do jeseni. U jesen smo se pješice, po kiši, vraćali natrag. Kad smo se vratili u stan, vrata su bila provaljena, a stan sav razbijen i pokraden.
Otkaz jer nije znao talijanski
Tada je, kaže, uslijedio onaj manje lijep period života. Otac je dobio otkaz jer nije znao govoriti talijanski jezik. No Katica je govorila da talijanska vojska prema njima nije bila loša, izuzev fašista, te da su upravo od vojske dobivali hranu. Građani su svakog mjeseca dobivali bonove kojima su kupovali hranu, a Katičin otac i majka tih su se godina mučili kako god su znali i umjeli da prehrane svoju sedmeročlanu obitelj.
Jako se dobro sjećala i trenutaka koji su, samo sretnim spletom okolnosti, spasili cijelu obitelj. Njezin je otac poslao papire za ponovni prijem u sudsku službu bilo gdje u Srijemu. Onda ga je jednog dana nazvao prijatelj iz Ministarstva pravosuđa i rekao mu: "Gavro, tvoja molba je riješena, možeš sutra početi raditi, ali ne dolazi, ni za živu glavu. Ostani dolje s obitelji."
Katica je i mnogo godina kasnije bila uvjerena u važnost tog poziva.
- On je moga oca i svih nas spasio, sto posto. Mi to nismo mogli znati, ali taj je čovjek jako dobro znao što se gore sprema.
Jednog njezina strica ustaše su zarobile u Srijemskoj Mitrovici, odvele u logor Jasenovac i tamo ga ubile.
- Ako niste znali, granica Banovine Hrvatske bila je iza Zemuna. I drugog strica odveli su prema Jasenovcu. On je doživio oslobođenje, ali je već drugoga dana umro. Imali smo i ‘ujaka’, tako smo ga zvali, koji se ipak spasio, i to iz vlaka za Staru Gradišku. Uspjeli su nekako otvoriti vrata vagona koji ih je vozio za logor i njih nekoliko je iz jureće kompozicije iskočilo, prisjećala se Katica.
Rommelova ofenziva
- Partizani su bili malobrojni i nakon samo osam dana boravka u Rijeci morali su se povući. To je razdoblje bilo najgore. Sjećam se kad su fašisti cijelo selo Podhum zapalili, a ljude ili strijeljali ili odveli u logore. To je bilo strašno, ali kada su došle Švabe, to je bilo najgadnije. Tad smo stvarno imali straha, opisala je.
Živjeli su u Kostreni u nekoj kući, ako nisu bili kod tetke u Liču. Jednog dana, kada je krenula kupiti kruh u pekarnicu na Podpećinama, zaustavio ju je susjed i rekao joj da ne ide nikamo jer su, vjerojatno, partizani nekoga ubili pa sada Nijemci sve redom strijeljaju.
- Mrtvih je bilo posvuda na ulici, po stepenicama, ma strašno je bilo. A sa Švabama su došle i ustaše, kojih smo se isto jako bojali. Hrvatske ustaše imale su kaki uniformu, a Hercegovci crnu, i svi su imali ono U na kapama, pripovijedala je prije sedam godina Katica.
Istrijani su sami sebe oslobodili, nitko ih nije oslobodio, a oko 17 tisuća ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu, naglasila je tada dometnuvši kako je Tito bio dobro svjestan svega i morao je Talijanima predati Trst, jer inače bi "bilo vraga i Istra sigurno ne bi pripala Jugoslaviji", naglasila je tada ona.
Nakon rata je Katica, kao i mnogi drugi ljudi, s kantom i kistom u rukama ispisivala parole po zgradama na Sušaku i šila s drugim šveljama sve što je trebalo, od odjeće, do plahti za bolnicu, i to sve volonterski. Krajem rata tamo je i upoznala svog budućeg supruga za kojeg se udala 1949. godine, a zanimljivo je to da je njen muž bio prva generacija ljudi koja je u Borovu završila obućarski zanat. Godinu dana kasnije, njen je suprug dobio posao u Puli, i tako su doselili u naš grad i ovdje zasnovali obitelj.
Sada ova sjećanja stogodišnjakinji naviru tek tu i tamo, ali uz njene riječi izgovorene u pero novinarke prije sedam godina, zaželimo našoj sugrađanki da je zdravlje posluži još neko vrijeme, a mi je spomenemo i s njenih 101 godinu.
