Jedan od klubova koji je nekada bio dio ponude pulskog noćnog života je Disko 33, od kojeg odavno nema ni traga na mjestu na kojem je postojao, a to je tvrđava na Verudeli u kojoj je danas nadaleko poznati Aquarium, dom za brojna morska bića. Isto tako i njegov naziv uglavnom pamti starija generacija koja ga je posjećivala, ali ta sjećanja najčešće idu uz osmijeh.

(Asim Čabaravdić)

Dionisio De Gravisi, koji je u klubu radio kao redar i poznat je po nadimku Ižo, misli da je jedan od prvih takvih klubova ne samo u Jugoslaviji nego i u Europi bio upravo Disko 33. Otvoren šezdesetih godina na Verudeli u tvrđavi u kojoj se danas nalazi akvarij, dok je sama Verudela, koja je otvorena 1963. bila hit u Europi. Otvorila ga je švedska turistička agencija, a u početku je bio kopija noćnog bara, za one koji nisu voljeli klasičnu glazbu, a bilo je jedino mjesto u gradu koje je radilo poslije ponoći, pa se u njega išlo nakon provoda u Uljaniku. Klub je otvoren 1966. godine, otvorila ga je švedska firma čijeg se naziva dana nitko ne sjeća, a 1968. u najam ga uzima Arenaturist. Ono što nam je ispričao De Gravisi uglavnom su nam, uz neznatne razlike potvrdili i drugi sugovornici koje u tekstu nismo spomenuli, no nismo uvijek dobivali iste informacije o disku o kojem ovdje pišemo. Primjerice, postoji i priča i da je klub tako nazvan jer nije smio ući nitko stariji od 33 godine, a isto tako ne slažu se baš svi da je 33 bio baš toliko jedinstven.

Kondori na Verudeli

Ispred kluba je bio roštilj, na katu lijevo se nalazio plesnjak, a desno je bio prostor za sjedenje. Gore je bio i šank sa škanjićima, a dolje je bila terasa. Moglo je stati 400 do 500 ljudi, a većinom su dolazili rockeri. Kako pričaju svjedoci tog vremena, tu su pale prve "duvke" kada se pušila marihuana i hašiš. Udarno je razdoblje bilo od 1977. do 1987. kada su dolazili ljudi iz cijele Europe.

- Prvo smo se nalazili, a onda počeli i sezonski zapošljavati. Ljeto je tada trajalo dugo, od travnja do listopada. Ovdje je barem 6-7 generacija ispratilo svoju mladost, prisjeća se de Gravisi.

Počelo se s jednim gramofonom, pa se nabavilo još jedan, ali bilo je teško uhvatiti ritam i uklopiti dvije pjesme jednu za drugom. Ploče su dolazile iz Amsterdama i Londona, preko stjuardesa i pilota.

- Nije bilo ništa neobično da se "Satisfaction" od Stonesa vrti po 20 puta u jednoj noći dok DJ-i još nisu počeli miksati. U početku je bilo tako da samo staviš ploču i vrtiš, sjeća se Ižo.

Prvi DJ-i su radili besplatno, a svaka je generacija imala svog DJ-a. Oni koji su dolazili u 33 slušali su strana radija, bili su u trendu s Europom. Nije bilo kazetofona da se može presnimiti, ali nisu uzimali bilo što, znali su što prate.

- 33 je bilo romantično mjesto, nije bilo toliko glazbene agresive. Bio je to dobar ljetni poligon koji je radio samo po ljeti, a stranci su dolazili vidjeti kako se zabavljamo. Poslije se pričalo da tu dolaze šminkeri, nastavlja de Gravisi.

Ispred diska se mogla pojesti piletina, ali komadi su bili toliko veliki da su ih nazivali kondorima. Bilo je to mjesto za pjevanje, druženje, razgovore, ali znalo se tko sjedi na kojem stolu. Bilo je jeftino, ulaz se nije plaćao, a pilo se vino, pivo, kruškovac, biteri, pašareta s ajer konjakom, uglavnom razblažena pića. Bilo je to mjesto na kojem ste se mogli raskalašiti i opustiti, tu se dolazilo iz grada kada bi sve utihnulo, tim više jer je i zvučna izolacija bilo jako dobra. Nije, ipak, bilo živih svirki, a od muzike se puštalo Uriah Heep, Rolling Stones, Black Sabbath, Deep Purple, Beatles, Chicago, Led Zeppelin, James Brown, Aretha Franklin, Janis Joplin…

(Facebook)

Ljudi koji su drukčije razmišljali

- Klub je bio ispred svog vremena jer su dolazili ljudi koji su drukčije razmišljali. 33 je bio pojam, tu se nikada nije pričalo o onom što je bilo, već o onom što će se raditi pa su iz ideje 33 nastali Polaticum i Tvrđava. Pojavila se ideja za otvaranje novog okupljališta, pa je otvoren Polaticom, za ljude koji se u 33 nisu pronašli.

Nije bilo samo pjevanja i plesanja, nerijetke su bile i tučnjave.

- Dolazili su ljudi sa strane koji su htjeli samo piti i razbijati, tada bi se stvar riješila tako što bi se zasukalo rukave, priča Ižo, koji se jednom potukao s devetoro Beograđana. Znalo se tko je sklon ekscesima, a takve bi društvo izoliralo. Ižo priča i o sukobima s onima koji su htjeli puštati narodnjake, koji bi došli i razbijali krigle, zbog čega ih je morao prekinuti. Kada se radilo o odnosu prema strancima, tu su bili malo fleksibilniji.

Disko 33 je bio i mjesto na koje su se dovodili komadi koji su se uhvatili u Uljaniku, što ne znači da i ovdje nije bilo udvaranja, a nije bilo neobično krajem šezdesetih, tijekom godina seksualne revolucije, da cura priđe dečku. Cura je tada mogla sama otići iz kluba u 4 ili 5 ujutro, ići od Verudele sama kroz grad i ne bi ju nitko napao. Bilo je sigurno.

Da je netko došao s BMW-om, odmah bi ga "otkantali".

- Drukčije je bilo i s prijevozom, uglavnom se išlo pješke što nije bilo sramota, a većina nas se bavila sportom. Na deset ljudi dolazio bi po jedan auto, tako da bi onaj tko ga je imao zapravo bio žrtva kada bi vozio druge, bio je to prizor koji je bio uobičajen za našeg sugovornika, ali teško da bi se mogao doživjeti danas kada su skoro svi motorizirani.

U klubu se događala i svojevrsna špica na kojoj bi neki pokazivali svoju odjeću koju su sami napravili ili kupili na Ponte Rossu u Trstu, ali to pokazivanje statusa nije bilo toliko bitno. To je još jedna razlika u odnosu na današnje vrijeme, koju nam slikovito potvrđuje Ižo:

- Da je netko došao s BMW-om, odmah bi ga otkantali. Mogao si ga imati, ali ne znači da si se mogao uklopiti u društvo, kaže on.

Bilo je i jedno razdoblje kada su ljudi počeli dolaziti s motorima.

Zanimljiva su bila i pravila odijevanja. U Uljanik se nije smjelo ulaziti bez jeansa, dok su u 33 dolazili sa širokim kragnama, trapez hlačama, poznatijim kao ćelentankama, uz lančiće i dugmete uz dugu kosu iako se zbog nje inače moglo imati probleme, neki su se roditelji stidjeli takve djece. Dolazili su svi, ali je svatko svakoga poštivao. Klub se ugasio 1987. godine, kada se počela graditi Punta Verudela i kada su u njega smještani radnici. Od ljudi koji su u klubu radili de Gravisi se prisjeća DJ-eva Danila Debeljuha-Dede, Žarka Zorkića-Žana, voditeljice šanka Anke Legović, Laze Lačaraka koji je radio na vratima, Ivice Karasija koji je pored Nena Grimanija i Joška Gojaka bio jedan od vlasnika.

Daleko od političkih previranja

Kada su se 1969. događale studentske demonstracije, a 1971. i 1972. trajalo Hrvatsko proljeće, u to se nitko tko je dolazio u klub nije uplitao jer se dobro živjelo.

- Nije da nas nije zanimalo, nego nam to nije bilo potrebno, pojašnjava De Gravisi.

Povezane vijesti

• Ispod nove kupole plivat će morski psi i raže
• Morski psi na Verudeli brzo rastu i trebaju im veći bazeni, a stižu i nove ribe iz Kenije. MEDITERANSKI POSTAV POSTAT ĆE JEDAN OD NAJVEĆIH U EUROPI
• FOTOGALERIJA / Bitnica Sveti Ivan dobiva tropski Aquarium, a utvrda Verudela vrijednu zbirka Sergia Gobba iz Novigrada