Ima li kraja inflaciji?
Upitali smo građane kako se nose s visokim cijenama: "Da nemam svoj stan, ne znam kako bih živio"
Fotografija 1 / 6(Press)
Fotografija 2 / 6(Snimio Davor Kovačević)
Fotografija 3 / 6Pajo i Sulat (Snimila Nina Ljubić)
Fotografija 4 / 6Ivan Neruda (Snimila Nina Ljubić)
Fotografija 5 / 6Robi (Snimila Nina Ljubić)
Fotografija 6 / 6Emira (Snimila Nina Ljubić)
Iako je rast inflacije u Hrvatskoj, kažu, počeo usporavati, građani su i dalje nezadovoljni visokim cijenama osnovnih živežnih namirnica. S dolaskom ljeta i turističke sezone svi si to nekako očekuju, ali svake godine iznova porast cijena ih iznenadi. Svjedoci su da gotovo iz dana u dan potrošačka košarica poskupljuje ili da za isti novac iz mjeseca u mjesec u košaricu stane sve manje artikala.
Upitali smo stoga građane Pule imaju li recept za ova poskupljenja, koje trikove primjenjuju pri kupovini ili su jednostavno odustali od nekih namirnica i tako ipak "zatvaraju" mjesec s prihodima.
Kava od 2,50 eura je preskupa
U razgovoru s Elen, diplomiranom ekonomisticom iz Pule, otkrili smo na što idu njena primanja i čega se odrekla.
- Došlo je do drastičnog povećanja cijena hrane. Moja primanja većinom idu na hranu, gorivo i režije. Osjetno je sve poskupilo, pogotovo pekarski proizvodi, a najviše kruh. Tu je bio i euro. Najviše štedim tako što više ne idem po kafićima, to sam stvarno srezala. Nije ni do toga da ne mogu platiti, ali mislim da je preskupo da jedna kava košta 2,50 eura. Jako je skupo. Mi smo na poslu prije uzimali kavu u kafiću, sada si je kuhamo sami, isplativije je, kaže nam Elen.
Dodaje da je prije kupovala što joj je trebalo, bez gledanja cijena, a danas je to malo drugačije.
- Kupujem ono što je na akciji, pogotovo deterdžente, proizvode za čišćenje. Više baš i ne gledam marke, promijenila sam navike, rezimira Elen.
Razgovarali smo i s Pajom i Sulatom, prodavačima antikvarijata u Ciscuttijevoj ulici.
- Sve je teže, jako je loše, situacija je jako nezgodna. Ja imam 47 godina radnog staža, a mirovina mi je 800 eura. Sve je jako skupo, režije su jako skupe. Dok je bračni par zajedno još nekako i funkcionira, ali kad ostane jedno samo to je katastrofa. Hvala Bogu da imam svoj stan, inače ne znam kako bi se živjelo. Mislim da je jako puno penzionera ugroženo. Premijer se hvali kako diže mirovine, ali to je ništa. Oni koji imaju dobru mirovinu, 1.500 eura, pa mu se diže za 5 posto, on još nešto i dobije, kaže nam Pajo.
Na koncert do Savičente
Na štandu radi i po 16 sati na dan, a sve zbog malih prinosa.
- Treba puno vremena provesti na ulici kako bi se nešto zaradilo. Ja sam tu četiri mjeseca, po 15, 16 sati na dan. To rijetko tko izdrži. Da su nam normalne mirovine mogao bih i na more, stanujem na Stoji, a nisam vidio more 20 godina. To je žalosno. Ako hoćeš normalno živjeti, moraš dodatno raditi. Mi smo najskuplja europska država. Dok su bile zlatne kune još je nešto i vrijedilo, zaključuje Pajo i sjetno pokazuje novčanice od 500, 200, 50 i 20 kuna.
- Nije to davno bilo, za ovu jednu od 200 kuna nas pet je moglo otići jesti, popit piće, kupit marendu. Danas za izaći van na večeru i piće potrošit ćemo minimalno 150 eura, nadovezuje se Pajin kolega Sulat.
Na pulskim ulicama zatekli smo i umirovljenika i pisca poezije pod pseudonimom Ivan Neruda, kojeg smo upitali je li se nekada živjelo bolje nego danas.
- Živjelo se sto puta bolje nego danas. Hodili smo u Trst po špežu, na večere, Limski kanal, Pomer. Firme su sve uništili, prodali za jednu kunu. Konzum, Lidl, to su sve strane firme i one neće popustit cijenu, a onda bi kupovna moć bila veća i ne bi se toliko osjetila inflacija. Situacija je veoma složena, ako se nešto ne napravi, ako ne dođu mladi na vlast, ovo će sve pojti u pa-pa i vjetar, kaže Ivan Neruda.
Razgovarali smo i s prodavačem Robijem.
- Krpam kraj sa krajem. Cijene od 1. siječnja su još veće, a plaće su iste. Gledam svaku cijenu, manje se ide na koncerte, u kazalište, manje se putuje. Više se ne troši toliko jer se nema šta potrošiti, kaže Robi.
Na pitanje može li si priuštiti ljetovanje odgovara niječno.
- Ma kakvi, jedva se može otići na koncert do Savičente. Ulaznice, benzin, cuga, ako ćeš negdje sjest na pizzu, to je već 200 eura, ističe Robi.
Završno, porazgovarali smo s Emirom, koja živi u inozemstvu, ali i ona itekako osjeća utjecaj inflacije.
- Ne mogu reći da je strašno, jer je još uvijek podnošljivo, ali nije lako. Iz trgovine izlaziš s manjim količinama i namirnicama lošije kvalitete. Mislim na hranu, ali i sa svime ostalim je isto. Na robi se štedi, oblači se staro. Najviše su pogođeni penzioneri i nezaposleni, ne znam kako oni žive, kaže Emira.
