Velika pobjeda Filiana Fabrisa
Tri godine nakon prometne nesreće pulski triatlonac u kalendar životnih uspjeha upisao i drugi Ironman
(Privatna arhiva)
Kada je unatrag tri godine, u jeku priprema za svoju prvu Ironman utrku, kao biciklist stradao pod kotačima automobila, Filian Fabris, triatlonac iz Pule, krenuo je "sportski" u rehabilitaciju i vratio se na zacrtan put još jači i odlučniji. Prva proba bio je odrađen puni Ironman u talijanskom gradu Cervija već godinu dana od nesreće, a ove se godine, unatrag nekoliko dana, vratio i sa svojeg drugog Ironmana u austrijskom Klagenfurtu i ponosno ističe "I opet sam se pobijedio!".
Nevjerojatna atmosfera
I dok se, kažu, prvi itekako pamte, ovaj drugi u njemu budi lijepe uspomene zbog kojih mu na samu pomisao o odrađenoj utrci, zatitra osmijeh na licu.
- Prvi Ironman bio je odrađen sa željom da pokažem i vidim da mogu, da sam se vratio sportu, bez obzira na nesreću, ali ovaj u Klagenfurtu, to je nešto posebno, tu ljudi, cijela zajednica, dišu za taj događaj, za sportaše koje bodre tijekom cijele staze. To se ne da opisati, to stvarno treba doživjeti, kaže nam odmah uvodno Fabris.
A koliko je Ironman zahtjevan zadatak govori podatak da se sastoji od 4 kilometara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i za kraj još 42 kilometra trčanja. Filian je to prošao za 11 sati i 29 minuta, 10 minuta sporiji od prvoplasiranog i unutar 30 posto najboljih u svojoj starosnoj skupini.
- Prvo je bilo plivanje. U Klagenfurtu smo plivali u jezeru i to sam odradio čak i bolje nego sam očekivao jer mi je to najslabija disciplina. Zadnji kilometar pliva se u kanalu širine jedno 10 metara, a u sredini je dubok možda malo više od metra. Kada mi plivači uđemo u taj kanal to bude jedan ogroman mulj, ne vidiš ništa. Ali to se, moram reći od srca, niti ne primijeti s obzirom na podršku ljudi koji stoje okolo, bodre, s obzirom na tu jednu nevjerojatnu atmosferu. Tu vodu niti ne vidiš kao problem. Duž kanala sa svih strana čovjek do čovjeka, preko svih mostova, muzika, transparenti, zastave, ljudi viču, navijaju, bodre... Samo što ne skoče unutra i to je nešto što će mi zauvijek ostati u sjećanju. Predobro!!!, priča nam još uvijek pod dojmom Filian.
Isplivao je, dakle, četiri kilometra i onda je na red došla biciklistička dionica koja je, priznaje, bila jako teška - 180 kilometara s 1.800 metara visinske razlike.
- Tu sam malo imao respekta jer je bilo puno pedaliranja i teško. Prostudirao sam prije tu stazu više puta i gledao što me čeka. Bile su dvije jače uzbrdice, a ta druga od 12 posto nagiba na 150. kilometru. Želio sam pedalirati prosječnom brzinom od 30 kilometara na sat i s tim bih bio zadovoljan. Do 120. kilometra tim tempom imao sam "lufta" 8 minuta od željenog vremena, ali onda je došao prvi uspon i tu sam pao s vremenom, a još nakon te druge uzbrdice na 150. kilometru, bio sam u minusu. Zato sam mislio da mogu još nadoknaditi u zadnjim kilometrima, a bila je i nizbrdica, međutim, kao mali glasić u glavi čuo sam trenera Bojana koji mi govori "nemoj, trebaju ti noge za trčanje" i onda sam usporio i ipak relativno dobro prošao i tu drugu dionicu, unutar nekog zacrtanog vremena. Falilo mi je mrvicu za željeni prolaz, ali s obzirom na težinu staze, bilo je dobro. I onda konačno trčanje. Tu nas je sunce ubilo, iako je staza bila kroz park pa kroz jezero pa do nekog sela i nazad, te sama završnica na trgu. Ljudi su nas i ovdje dočekivali, navijali, izvikivali naša imena. Jedan navijač stajao je sam uz kombi nasred neke šume s velikim zvučnicima, stavio Led Zeppelin, lišće sa stabla je padalo koliko je sve treštilo, ali noge su same išle... Atmosfera je stvarno bila super. Vidi se taj jedan poseban pristup Austrijanaca sportu, ovom događaju i jedan respekt prema nama sportašima, priča nam Filian.
Roth - san svakog triatlonca
Trčanje je, rezimira Filian, odradio super, prosječno trčeći 5:10 po kilometru.
- Tako sam držao 25 kilometara, lagano, kao po ulju. Nakon toga, umor i toplina odradili su svoje, a i koljena su me malo počela boljeti. Mislim da znam i zašto, ali nema veze. Gledao sam da ne padam s tempom i toga sam se držao. Međutim, danas kada razmišljam, mislim da sam mogao bolje, da sam mogao tu malo još stisnuti. Trebalo mi je za 42 kilometra nešto manje od 4 sata, prosječnim tempom 5:36, ali, iskreno, idući put probat ću jače, jer mislim da mogu. Ovo nije moj tempo pa su me možda zato i koljena boljela. Možda sam se trebao pustiti pa vidjeti jesam li u pravu, istaknuo je Filian.
Sve će kaže još jednom rezimirati s trenerom jer ništa ne radi bez njega, pa će i ta odluka biti razrađena do iduće utrke, a to bi trebala biti "Challenge Roth" u Njemačkoj na ljeto iduće godine.
- To je utrka za koju kažu da je san svakog triatlonca. Prati je više od 300 tisuća gledatelja, spektakl! Ali je problem prijava. Za iduću godinu prijave su sada sredinom srpnja i više je načina kako se može ući, ali je svaki jednako težak. Primjerice, prijave će biti otvorene 13. srpnja, ali planu doslovno u manje od minute. Moraš biti spreman za taj klik u sekundi. Drugi način je da kupiš lutriju i čekaš da te izvuku, treća je opcija da pustiš svoje podatke pa te možda odaberu. Možeš ići i preko jedne turističke agencije koja prodaje cijeli aranžman i startninu, ali to je izuzetno skupo, par tisuća eura za tih tjedan dana. Probat ću nekako pa što bude, jer bih volio to odraditi, sada kada sam već došao do te neke razine pripreme, i fizičke i psihičke. Ne želim odraditi neku utrku čisto da je odradim, želim probati to nešto posebno. Italija je bila prva, ovo u Austriji bilo je vrlo emotivno i odlično organizirano, a sada želim još nešto više, još veći izazov, istaknuo je, pomalo zamišljeno, Filian.
Tek za kraj ističe da svaka utrka, pogotovo ovakva kakva je bila u Austriji, motivira za dalje, za više i bolje. A on motivacije itekako ima, životnim izazovima i preprekama unatoč!
Motivacija
A primarna motivacija u svemu tome je - gušt.
- Ja stvarno uživam u svemu tome. Ako ne uspijem ući u ‘Roth’, morat ću razmisliti što odabrati. Dao sam si vremena do rujna ako uspijem ući, ako ne, moram odabrati nešto drugo, jer nema smisla da stanem. Sada sam u super kondiciji, dostigao sam jednu razinu koju ne bih želio zapustiti, pa moram dobro odabrati. Pripremam se za ovakve utrke osam mjeseci, sada sam u nekoj mirnijoj fazi treninga, ali nastavljam istim tempom po planu i programu kojeg mi odredi trener. Nutricionistica Ana Grbac planira mi prehranu i suplemente. Ipak sam prešao 50. godina i moram se paziti više nego neki mlađi natjecatelji, jer svaka povreda ili bolest baci me natrag više nego mlađe, i zato nastojim ostati u kondiciji, da ne osciliram, a pogotovo da ne padam. Ako su neke fešte ili godišnji, malo uvijek padnem, ali nastojim ne previše, jer se teško vratim u formu. Zato se stalno kontroliram, držim se reda i programa i ne posustajem, bez obzira jesam li intenzivno u treningu ili sam, kao sada, u fazi održavanja. I ne razmišljam previše, kao vojnik sam, trener diktira ritam treninga, Ana diktira prehranu, a ja samo odrađujem, kroz smijeh kaže Filijan.
