Životna priča
Sa 100 godina pleše, piše i ne staje: Agneza Vale dokaz je da godine doista nisu važne
(Arhiva Glasa Istre)
Koliko smo puta čuli rečenicu "Godine nisu važne", "Važno je kako te godine osjećamo, kako se osjećamo, a ne brojke", i najčešće mislimo, ma to su tek fraze. No, Agneza Vale, stogodišnjakinja, svojom energijom, elanom i pozitivom pokazuje da godine zbilja nisu bitne. Iako nije imala lak život, Agneza hrabro kroči dalje, te, kako je i rekla prilikom svečanosti u povodu 20. obljetnice zbora Gradske udruge Matice umirovljenika Zlatne godine, i dalje ne miruje, donedavno je pjevala u ovome zboru, s 96 punih godina napisala je i objavila knjigu, hoda samostalno, čak je i zaplesala, lucidna je, ima snažan glas te i dalje je vrlo samostalna.
Vidi nešto slabije i ne može više pjevati u zboru - što ne mogu niti puni mlađi zbog raznih problema i poteškoća, no, sveukupno na njezinom stanju bi joj pozavidjeli i oni s dvostruko manje godine. Prije svega na pozitivi, pristupu životu, snazi, činjenici da je zanimaju sve vrste umjetnosti. I da je puna energije, da se nosi hrabro s poteškoćama te da uvijek nastoji potaknuti pozitivne promjene.
Zlatne godine
- Želim svima puno zdravlja i mira te da rade ono što ih čini zadovoljnim. Donedavno sam išla na sve moguće radionice Čitaonice kluba umirovljenika, koja ima isto dvadeset godina, kao i zbor. Toliko je lijepih radionica tu bilo, slikali smo, crtali, kreirali, slagali, svašta nešto radili, sve to uz sjajne voditelje. Svaka je radionica bila posebna i puna vedrine. Zbilja je bila prekrasna ideja i inicijativa otvaranje toga prostora, koji je izvrsno zaživio prije 20 godina, veli Agneza.
Ona je napisala i literarni rad o toj čitaonici, što je pročitan na proslavi zbora Zlatne godine u Zajednici Talijana.
Uvijek ističe da, iako je u njezinoj obitelji bilo bolesti, smrti dragih osoba, nikada se nije htjela prepustiti i "pasti u krevet" te biti teret kćerki i njezinoj obitelji.
Premda je, kako je naglasila, završila pet razreda talijanske škole u Raklju, bile su to teške godine i sve je to obilježilo nemogućnost daljnjeg školovanja. Mada je počela pisati kao vrlo mlada, nitša od toga nije sačuvano, te ponovno se posvetila tom hobiju od 1995., kada je preminuo suprug s kojime je imala divan brak. Kasnije je krenula na razne radionice, a ranije je radila kao krojačica.
O tajni dugovječnosti ističe da je uvijek bila aktivna, da jede svega po malo, nikakve posebne dijete, hrani se uravnoteženo te da činjenica što je radila kao krojačica joj je otvorila vidike za razne oblike kreativnosti. S pokojnim je mužem išla kada god je bilo moguće na ples, nastojala uvijek biti aktivna. Da joj ples ide, pokazala je i tijekom proslave godišnjice zbora, kada je zaplesala s kćerkom, puna energije, entuzijazma, a iz publike se nisu mogli nadiviti njezinoj snazi.
Upoznala Matu Balotu
U knjizi "Libar života", objavljenoj krajem 2022., piše o svome kraju, o svome Raklju, a ističe da je i djevojački bila Vale te da joj muž nije bio rodbinski povezan.
Jednom nam je prilikom, kada je predstavljena njezina knjiga, kazala da je upoznala i Matu Balotu, ali da mu nije pokazala ono što piše.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
